Brkovi u subotu 7. rujna zaposjedaju Šalatu. Povodom toga porazgovarali smo s Tomislavom Kaousekom, poznatijeg pod nadimkom Tomac, i pokušati ući u srž stvari oko ovog benda kojeg se ili voli ili mrzi, dok je ravnodušnost u njihovom slučaju rijetkost poput vode na Marsu.
Hajmo prvo ovo aktualno koje bi se moglo sažeti u onaj Bregovićev stih: „Uvijek isto ludilo“, a to je situacija pjesme „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo“ i cirkus koji su pokrenule braniteljske udruge. Dakle, kako gledaš na to?
Tomislav Kalousek Tomac: Gledam to kao na potpuni besmisao. Goran Bregović vjerojatno ima osobni razlog biti jugonostalgičar, jer je svoje najveće uspjehe postignuo u Jugoslaviji. Njegova publika možda i ne mora biti takva, ali mora biti svjesna da dolazi na koncert čovjeka, koji je jugonostalgičar i kojem je ta pjesma jedan od većih hitova u karijeri. Tako mu se uostalom zove i cijeli album. Tko god da je kupio kartu za koncert, vjerojatno je išao na Youtube i gledao i slušao kako Bijelo dugme danas zvuči. Bez ikakvog truda bi naletio na snimku gdje Dugme izvodi tu pjesmu. Dakle, doći 2024. godine na koncert Bijelog dugmeta i šokirati se da izvode tu pjesmu je jednako tome da si se šokirao da je Jugoslavija postojala. To je komentar na publiku koja je kupila kartu za koncert i zviždala. S druge strane, ovo je showbusiness, ne mislim da je Bregović neka žrtva, jer je svjesno odabrao igrati na tu kartu. Ima on dovoljno dugu playlistu, da je mogao izbjeći tu pjesmu i to nitko ne bi ni primijetio da ona nedostaje.
Eurosong je samo za one kojima inače ne ide. Normalan muzičar kojem ide u karijeri, se ne prijavljuje na to. To je kao da se prijaviš na Zavod za zapošljavanje, a tvrdiš da si zaposlen.
Naime, pitao sam to jer se djelomično ovo najnovije poglavlje jugoparanoje pomalo veže i uz vas. Godine 2019. reformirani Nervozni poštar zasvirao u Domu sportova kao specijalni gost Brkova i tom prilikom je izvedena i pjesma „Jugo, Jugo, kućo moja jedina“. Kako je to tada prošlo kod publike, kakve su bile tadašnje reakcije?
Tomac: Nitko nije ni trepnuo. Štoviše, bio sam i na prvom poslijeratnom koncertu grupe Nervozni Poštar u sada već nepostojećem klubu Pasha. Čini mi se 2006. To je bila druga postava od ove u Domu sportova. Samo je Fadil Šabović bio isti u obje postave. Tada je u Poštaru pjevao Rustem Nezirović Rule. Nakon rata snimili su on i Fadil tu stvar u drugom aranžmanu, gdje refren ide „Bosno, Bosno“, umjesto „Jugo, Jugo“, ali je te večeri u Pashi, u finalnom refrenu Rule prebacio refren u verziju s „Jugo, jugo“. Također nitko u publici nije trepnuo. Smatram da je jugonostalgija osobna stvar pojedinca. Oba pjevača Nervoznog Poštara preživjeli su rat i nakon toga su pjevali ovu pjesmu, ako je njima jugonostalgija ok, onda je i meni. Njima je svakako bilo teže od mene u tim trenucima. Sigurno je da im ja neću držati lekcije oko toga što bi oni trebali misliti.
Naravno da je naša stvarnost vic, ali nije samo naša. I svjetska stvarnost je loš vic. Povijest se ponavlja, a ljudska civilizacija nema nikakav način da to spriječi.
Ono što je meni interesantno oko Brkova je da je bend jedna velika provokaciju u hrvatskom glazbenom prostoru, čak i meni, priznajem. Nekad i krenete i u jači društveni komentar kao u pjesmi „Bagra sa ekrana“, ali i u njoj sve na kraju „zalijete alkoholom“ pa i od komentara napravite parodiju. Ili pak pjesma „Hrvat iz Gospića“ u kojoj ste po receptu paprikaša na tripovima natrpali sve što vam je došlo pod ruku i HDZ i Marka Knopflera i Matka Jelavića. Dakle, što je to što vas sprječava biti bar malo ozbiljnima?
Tomac: Pa, imamo svoj stil i to je biti (naoko) neozbiljan. Društvena kritika se može izricati na razne načine, može se govoriti između redova. Osim toga, i ne mislimo da je naša obaveza da budemo jedino i samo društveni kritičari. Možemo se baviti ponekad i samom razonodom, jer je i želja za razonodom dio ljudskog života.
Dakle, plivate u nekom procjepu između političnosti i apolitičnosti, gledate li i na ovu našu društvenu stvarnost kao na neki vic?
Tomac: Da, kao na loš vic. Naravno da je naša stvarnost vic, ali nije samo naša. I svjetska stvarnost je loš vic. Povijest se ponavlja, a ljudska civilizacija nema nikakav način da to spriječi. Često pričam s ocem koji je poslijeratna generacija i doživio je taj period nakon drugog svjetskog rata u kojem je postojao optimizam da će čovječanstvo zahvaljujući znanosti i tehnologiji napredovati, ali vratili smo se na postavke iz 30ih godina prošlog stoljeća.
S druge strane vaša karijera je jedna od najozbiljnije vođenih na ovim prostorima jer unatoč brojnim bojkotima sa svih strana, tu mislim na radijski eter, ali i na portal kao što je Ravno do dna, dogurali ste do situacije da ste rasprodali jednu Šalatu. Kako objašnjavate tu spregu bunta, ignorancije, zajebancije i biznisa?
Tomac: Mi smo potekli iz punk zajednica koja se temelji na „uradi sam“ principu. Nismo čekali nikoga da nam pomogne. Radili smo sve sami i što je bilo bitno za uspjeh, nismo puno razmišljali o uspjehu. Puno nam je pomoglo rađanje društvenih mreža i stvaranje te neke zajednice kojoj smo odjednom postali vidljivi. Nije nam trebao radio niti TV da netko čuje za nas. Ljudi su nas slušali na Youtubeu. Trudili smo se da im bude lako doći do naše glazbe. Stavljali smo albume na besplatan download, bilo nam je bitnije da netko čuje za nas, nego da se naplatimo od toga. Nismo očekivali puno. Dogodilo se puno toga spontano. Puno smo svirali. Radili smo dosta pjesama. Putovali smo autom na svirke, da uštedimo na troškovima. Nismo puno kalkulirali i imali smo sreće.
Kako izgleda vaš kreativni proces? Kako odlučujete što je za Brkove, a što nije? U smislu, koji su parametri da kad napravite neku pjesmu odredite da je eventualno preozbiljna za vaš film ili pak da je prebanalna?
Tomac: Šemso napravi stvar koju nam odsvira na probi. Šarac ga onda najčešće izvrijeđa jer mu se stvar ne svidi. Međutim, ako netko spontano počne pjevušiti stvar u kombiju dva tri dana nakon toga, znači da je dobra za nas.
Jesu li vas ikad angažirali da svirate na predizbornim skupovima i koji je vaš stav o tome?
Tomac: Jesi normalan? Pa tko bi to htio? Vidiš da smo svakome teret zbog tog narodnjačkog melosa. I da nas netko zove, odbili bi ga sigurno. Mislim da nam nije mjesto na predizbornim skupovima. To što se neki kolege odazivaju na to, je njihova stvar, ali i inače ne mislim da bi muzičari trebali poručivati građanima za koga da glasaju.
Kako to da nikad niste osjetili potrebu da svoju furku odvedete na neko prednatjecanje za Eurosong, jer mislim da u vašem slučaju to ne mora nužno biti Dora?
Tomac: Zato što je to samo za one kojima inače ne ide. Normalan muzičar kojem ide u karijeri, se ne prijavljuje na to. To je kao da se prijaviš na Zavod za zapošljavanje, a tvrdiš da si zaposlen.
U svakoj priči o Brkovima uvijek se provlače i vaši pankerski korijeni. Što su Brkovi, potpuno odustajanje od punka ili punk borba drugim sredstvima?
Tomac: Nastavak panka drugim sredstvima. Obzirom da je to parafraza poznate izjave Carla von Clausewitza da je „rat nastavak politike drugim sredstvima“, onda bi parafrazirao i drugu poznatu izjavu: „U panku i ljubavi sve je dozvoljeno“.
I što je punk za tebe u današnje vrijeme?
Tomac: To je osobna stvar pojedinca. Nitko to više ne može definirati jer se svijet toliko brzo mijenja. Vjerojatno moj punk nije drugome punk, tako da nema smisla da ja nekome tumačim što je punk.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
