Dvojac Brötzmann / Leigh u nedjelju su zatvorili ovogodišnje izdanje ZEZ festivala koje se tijekom proteklog tjedna odvijalo u zagrebačkom klubu KSET.
Zavod za eksperimentalni zvuk, skraćeno ZEZ, hvalevrijedan je potez u avangardnom festivalskom pristupu u Zagrebu, i to treba uvijek napomenuti. Festival je to koji za vrijeme svog trajanja svake večeri posjetiteljima nudi upliv u moderne svjetske tokove, kako eksperimentalnog zvuka, tako i izvođača koji svojim zvukom eksperimentiraju na publici, koja je, dakako, upravo došla zbog toga i izložila svoja čula nečemu što do tada ili nije mogla čuti ili je u rijetkoj prilici da tako nešto može doživjeti.
Ono o čemu se pričalo sinoć, zadnjeg dana ZEZ-a, bio je nastup moskovskog eksperimentalnog elektroničkog sastava IC3PEAK koji je nastupio u petak i kojeg zbog koncertno zgusnutog rasporeda autor ovih redaka nije uspio ispratiti, ali po pozitivnim reakcijama koje su izazvali, vjerujem da će se u budućnosti izroditi neka nova prilika za njihovo gostovanje. No ako ću biti do kraja iskren, i moj odabir po pitanju ZEZ-a bio je krajnje ziheraški, pa sam išao ‘na sigurno’, tj. na legendarnog saksofonista Petera Brötzmanna koji je prošlog studenog snimio album „Sparrow Nights“ s Heather Leigh na pedal steelu. Dakako, gledano u svjetlu ‘očekuj neočekivano’ ZEZ stanja uma, s Brötzmannom nema greške da će njegovo neočekivano biti i kvalitetno.
Suradnja Leigh i Brötzmanna kontrastna je stvar. To je sudar dva entiteta. Brötzmannovi saksofoni i klarineti predstavljaju jazz entitet, dok Leighin pedal steel pripada countryju, folku i americani. Grubim zvučnim sudarom su i započeli nastup, poput svađe u kojoj svaki instrument drži odstupnicu i brani svoju stranu. ‘Vrištao je i gunđao’ saksofon, a pedal steel je pak grmio heavy metalski prikopčan na distorziju koja se razlijevala iz velikog Orange pojačala. Grmjelo je i sijevalo u toj nevjerojatnoj kakofoniji koju su proizvodila svega dva instrumenta na pozornici KSET-a. Harmonični susreti su se isprva pojavljivali rijetko, u natruhama, a potom sve češće i češće dok dva instrumenta nisu uplovila u ‘ljubavni zagrljaj’ i u središnjem dijelu počela isporučivati predivnu zajedničku ugodu. Brötzmannovi urlici kroz saksofon postali su strasne i senzibilne melodije, a prebiranje žica na pedal steelu s ugašenom distorzijom ispunjavalo je ambijent nježnom ugodom, dakako do novog intervala saksofonskog piska ili gađanje neke bas lage od koje bi vam zatitrali i utroba.
Koliko god sinoćnji jednosatni nastup nosio niz kontrastnih skokova, slučaj je htio da jedan od posjetitelja smješten u prvom separeu do pozornice utone u san i glasno zahrče. Nije on kriv, jer najvjerojatnije nije taj koncert bio njegova ‘šalica čaja’. Bio je samo pratnja i pomoć osobi u invalidskim kolicima koju je doveo na koncert. Nije dakako bilo ni puno situacija kad ga se moglo čuti, ali tijekom jednog piano dijela, njegovi sinusi su ‘svirali’ forte. Žamor podsmijeha bio je neminovan među prvim redovima publike. Morao je to i Brötzmann čuti, pa možda ni odabir skladbe „The Longer We’re Apart“ koju su potom zasvirali nije bio slučajan, jer spomenuta kao da je onomatopejski pojačano hrkanje kroz puhački instrument. Jednostavno kazano, ništa ne može iznenaditi starog majstora improvizacije, jer i koncertni ambijent zna donijeti razne izazove i zvučne podražaje ‘izvana’. Uostalom Zavod eksperimentalnog zvuka sinoć je bio ‘oplemenjen’ za jedan ‘instrument’ više kojeg Brötzmann i Leigh nemaju na repertoaru. Nije li to draž ZEZ-a?
Ali šalu na stranu, to je samo bio jedan šaljivi trenutak tijekom uistinu nadahnjujuće jednosatne igre saksofona, klarineta i pedal steela. Sa Brötzmannom i kad nešto pođe krivo – dobro je pošlo i prošlo.