Djelo koje mora biti takvo nesavršeno da bi sva tjeskoba njegovoga mraka, ali i ljepota njegovih ožiljaka, poput pozlaćenih pukotina u kintsugiju, izišla na vidjelo.
U pravilu slabo obraćam pozornost, a pogotovo ne pišem o tekstovima drugih glazbenih novinara, ali ovaj put moram napraviti iznimku, budući da me i od prije nego što sam poslušao novo prošireno reizdanje kultnog akustičnog lo-fi klasika Brucea Springsteena iz 1982., jedna tuđa misao proganja i sve što izlažem u narednom osvrtu postavljam kao protuargument tom mišljenju iz jedne od prvih recenzija objavljenih pred službenu objavu box seta naslovljenog “Nebraska ’82: Expanded Edition”.
U toj recenziji u poznatim svjetskim novinama autor je reizdanju dao izrazito nisku ocjenu ističući u naslovu da snimke tzv. “električne Nebraske”, dugogodišnjeg svetog grala među Springsteenovim kompletistima, nisu “dostojne hajpa” koji ih je pratio. Naime, svatko tko poznaje priču o Bruceovoj karijeri ili je pogledao njegovu novu ekraniziranu biografiju u režiji Scotta Coopera ili pročitao istoimenu knjigu “Deliver Me from Nowhere” Warrena Zanesa na kojoj je film temeljen, zna da je cijela poanta tog istog kultnog akustičnog lo-fi klasika iz 1982. njegovo objavljivanje u demo verziji koju je The Boss snimio sam u spavaćoj sobi u Colt’s Necku u New Jerseyju i kako su svi ostali pokušaji da ponovno oživi te pjesme bili neuspješni jer nikako nisu mogli dozvati onu magiju koja je stvorena na info trakama.
Svi koji su znali da postoji bendovska verzija “Nebraske” (a taj popis do nedavno nije uključivao ni samog Springsteena, koji je potpuno zaboravio da se to snimanje ikada dogodilo) znali su da je ideja odbačena, jer te verzije nisu bile bolje od originala. Zato je pričanje o njima kao nečemu nahajpanom zbog njihove kvalitete potpuno pogrešno navesti kao svrhu njihovog objavljivanja. Privlačnost ovih snimaka bitna je opsesivnim fanovima kako bi stvorili sliku o tome što je moglo biti da su karte odigrane drugačije. One daju uvid u jedno poglavlje o Bossu za koje znaju da se dogodilo, ali ne znaju kako je zvučalo i otud njihov historijski značaj.
I, naravno, snimke s “Electric Nebraske” nisu loše, štoviše mogle su činiti osnovu jednog sasvim solidnog albuma, ali kako je ispravno vjerovao i sam Springsteen, nedostaje im jedna kvaliteta nesavršenosti koja njegovu demo snimku iz Colt’s Necka čini savršenom. Na njoj ima i grešaka, a njezina lo-fi produkcija daje joj osjećaj prljave iskrenosti. Melodije ovih pjesama također su jednostavne, često od samo dva akorda, a kad takve pjesme dovedete u studio iz osamdesetih i date ih snažnom rock and roll bendu u ruke, one gube onaj osjećaj kao da su vječno ovdje, ili barem od vremena Woodyja Guthrija čijim prašnjavim baladama su uvelike srodne.
I “Electric Nebraska” je bitan dokaz u cementiranju statusa svoje akustične demo verzije kao kantautorskog remek-djela, ali i hvalospjev umjetničkom inzistiranju Springsteena protiv sviju mogućih sila da je u pitanju djelo koje mora biti takvo nesavršeno da bi sva tjeskoba njegovoga mraka, ali i ljepota njegovih ožiljaka, poput pozlaćenih pukotina u kintsugiju, izišla na vidjelo.
Zapravo je pogrešno toliko pozornosti uopće i usmjeravati na električnu verziju albuma, budući da “Nebraska ’82: Expanded Edition” donosi i mnogo zanimljiviji disk “otpadaka” koji se nisu našli na izvornoj ploči. Ovaj se album vrlo lako mogao naći u ranijem Bruceovom box setu iz ove godine “Tracks II: The Lost Albums“, a osim tri pjesme koje će u bendovskim aranžmanima dospjeti na njegov najveći komercijalni uspjeh, album “Born in the U.S.A.” iz 1984. godine.
Uz naslovnu pjesmu te ploče to su još rane verzije pjesama i “Downbound Train” te “Working on the Highway” (prve dvije će se naći i na “Electric Nebraski”), a tu je i “Pink Cadillac” koja će biti objavljena kao B-strana jednog od singlova s tog istog u tom trenutku još nadolazećeg albuma. Premda je “The Big Payback” prethodno bila objavljena, riječ je opskurnom broju poznatom samo nekima od najvećih fanova Bossa, a tu je i cijeli niz prethodno nepoznatih bisera kao što su “Losin’ Kind”, “Child Bride”, “On the Prowl” i “Gun in Every Home”.
Treći disk najmanje je potreban ovoj kolekciji, a donosi nanovo snimljene verzije sviju pjesama s “Nebraske” zabilježene za potrebe koncertnog filma nastalog u kazalištu Count Basie u Red Banku u New Jerseyju. Kao što je slučaj i s bendovskim diskom, ponovno nema ništa loše u ovom materijalu, riječ je i dalje o sjajnim pjesmama koje ovdje izvodi iskusni Springsteen s novim vokalnim kvalitetama i autoritetom, ali ponovno nema onu auru izgubljenosti koja izbija iz proganjajućih originalnih snimki koje je, sad je već i više nego jasno, nemoguće nadmašiti.
I kao takve, one dolaze u svoj svojojoj neveličanstvenoj veličanstvenosti na posljednjem disku da vam još jednom kažu ono što već znate. Od naslovne pjesme o ubojstvima koja su nadahnula film Terrencea Mallicka “Badlands”, preko rokerske “Atlantic City” koja je praktički jedina našla put na bendovske setliste, do sjetne “Mansion on the Hill” i para dovoljno životnog i mračnog da ga i Johnny Cash glavom obradi na jednom od svojih rijetko bolje prihvaćenih albuma iz osamdesetih: “Johnny ’99” i “Highway Patrolman”.
Neizbježna je i “State Trooper” koja zvuči kao potjera iz nekog filma Davida Lyncha kakav još tada nije ni mogao biti snimljen, s onom sirovom tjeskobom benda Suicide koji je Bruce tada otkrio i opsesivno slušao, kao i u duhu pionirskog rock and rolla skladana “Open All Night”. “Used Cars” i “My Father’s House” balade su koje se ubraju među neke od najljepših koje je ikad napisao, a “Reason to Believe” govori o nekom osjećaju smisla koji ljudi nalaze i kad ih život dovede u neke mračne vrtloge poput onoga koji je okotio i “Nebrasku”, album koji nije uvijek lako slušati, ali ga je lako voljeti. Album koji da je savršeniji, više ne bi bio savršen.
(Columbia Records / Sony Music Entertainment / Menart, 2025.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
