Album obrada raznih soul i R&B klasika mahom iz šezdesetih godina prošlog stoljeća Springsteenu nije donio priželjkivani pomak u kvaliteti nakon nešto mršavijih autorskih albuma koji su mu prethodili.
Ljubav Brucea Springsteena prema soul i R&B glazbi nikad nije bila nekom velikom tajnom, sigurno ne onima koji su posjećivali njegove koncerte ili slušali bezbrojne snimke tih nastupa iz svih razdoblja Bossove karijere, a koji godinama neprestano izlaze u njegovoj arhivskoj online kolekciji, jer ti su koncerti često uključivali različite obrade pjesama iz tih žanrova nastalih mahom u šezdesetim godinama prošlog stoljeća.
Teško da se moglo reći da je nastupilo neko veliko iznenađenje kad se proširila vijest da bi Springsteen mogao snimiti i cijeli album s obradama takvog materijala. Iznenađujuće je možda bilo samo to da bi to bio tek drugi album bogate Bruceove karijere koji ne sadrži njegov autorski materijal. Prvi je bio “We Shall Overcome: The Seeger Sessions” iz 2006. na kojem je probrao melodije koje je svojim radom popularizirao veliki heroj folk pokreta Pete Seeger. Kroz povijest popularne, rock i folk glazbe objavljena su brojna remek-djela i svatko na svijetu odabrat će neko od njih kao svoj najdraži album ikad snimljen, a kad bi mene netko pitao koje od njih bih osobno izdvojio iz te bogate i šarene povijesti glazbe, vrlo vjerojatno bih upravo “The Seeger Sessions” odabrao kao album koji najviše volim slušati, u bilo kojem trenutku ili raspoloženju.
Ono što “We Shall Overcome” čini takvim neponovljim remek-djelom u kategoriji albuma obrada jest činjenica da je Bruce okupio bend koji je potpuno opuštenim pristupom i ad hoc aranžmanima u stogodišnje pjesme unio nevjerojatan novi duh, svježinu i energiju koja je tutnjala kroz zvučnike poput vlaka. Pitali smo se može li isti recept ponoviti i s klasicima soula i R&B-ja koji su ipak gotovo potpuno suprotni žanrovi od folka s kojim je u tome uspio. Ako je bilo suditi po prvom singlu “Do I Love You (Indeed I Do)” koji je izašao svega dva tjedna prije albuma, gotovo koincidirajući s desetom obljetnicom smrti njezina autora Franka Wilsona, mogli smo pomisliti da bi album mogao zvučati onako kako E Street Band taj materijal svira na svojim maratonskim koncertima.
Ubrzo zatim uslijedila je i “Nightshift”, posveta legendarnim pjevačima Marvinu Gayeu i Jackieju Wilsonu iz repertoara funk i soul benda Commodores, ujedno i jedna od najboljih pjesama albuma. Pratio ju je video u kojoj vidimo dostojanstveno ostarjelog Brucea ispred mikrofona, kao i u prošlom videu, ali sve do ovog albuma kao veliku rijetkost u njegovoj karijeri – bez gitare. I tako dolazi do izražaja ono što je najavio u prvoj videoporuci koju je poslao obožavateljima najavljujući album, a to je činjenica da je zagazivši u osmo desetljeće života dosegao fazu u kojoj se odlučio više posvetiti pjevanju i stavljanju vlastitiog glasa u prvi plan. Glas nikad nije bila njegova slabost, ali ostajao je često u drugom planu uz njegovo sviranje i skakanje po pozornici čak i u poznoj dobi. Album “Only the Strong Survive” otkriva ga kao itekako vrsnog pjevača. To dokazuje i u duetima “Soul Days” i “I Forgot To Be Your Lover” u kojima mu se pridružuje i vokalist Sam Moore, živa polovica slavnog dua Sam & Dave koji je činio sa svojim pjevačkim partnerom dubljega glasa, Daveom Praterom.
Naredni singlovi “Don’t Play That Song” Bena E. Kinga (koju je svojedobno obradio i u prethodnoj rečenici Moore) te “Turn Back the Hands of Time” Tyronea Davisa za koju je video objavljen paralelno s cijelim albumom ukazale su na jednu drugu stvar. Naime, Bruce ovaj put nije odlučio ulaziti u velike izmjene aranžmana u odnosu na izvorne verzije pjesama. Iako bi bilo preoštro ovaj album nazvati karaoke pločom, ipak prečesto pliva u vodama kakve obično napučuju razni cover bendovi. Naravno da je u bilo kakvoj usporedbi s bilo kime bend Brucea Springsteena vjerojatno najbolji živući cover bend na svijetu, ali ovoj kolekciji svakako nedostaje aranžmanske maštovitosti i slobode koja je njegovu prethodnu kolekciju obrada uzdigla nad svaki drugi album objavljen u ovom stoljeću.
Jedan od dobrih primjera jest pjesma koja je na ovim prostorima popularnija nego na mnogim drugim lokacijama na svijetu. U pitanju je “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore”, pjesma koja se obično pripisuje američkoj pop grupi The Walker Brothers (predvođenoj ekscentričnim Scottom Walkerom) koja ju je proslavila, premda je njihova vezija doslovna kopija one izvorne koju je pjevao Frankie Valli, frontmen sastava The Four Seasons, a napisao ju je autorski dvojac koji su činili Bob Crewe i Bob Gaudio. Na naše tržište ovu pjesmu u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća donosi grupa Dorian Gray, a njezin pjevač Massimo Savić ponosno je pjeva i danas, otvorivši svoj nedavni najveći koncert karijere u zagrebačkoj Areni upravo izvodeći prepjev poznat kao “Sjaj u tami”.
No, on nije jedini koji se prihvatio tog posla, jer Goran Bare ju je u vlastitom prepjevu kao “Sunce više ne izlazi” izveo na A-Strani ili nekom takvom televizijskom programu (ispričajte me, već godinama ne posjedujem TV prijemnik) i postao viralnom senzacijom. Aranžmani svih verzija, pa tako i Springsteenove, ostaju dosta slični izvorniku, što služi kao posebna pohvala autorima pjesme, ako je istina da se njihov doista ne može pokušati unaprijediti. Bruce ovdje ponovno nastupa kao bezobrazno dobar pjevač (svakako bolji od Bareta, no Goranova verzija nosi vlastitu interpretativnu kvalitetu kroz neke nazalne tonove koje tumačimo kao pjevačevu bol).
Ako sagledamo trenutno fazu Springsteenove karijere, dojmovi koje stječemo su dvostruki. U novom stoljeću prometnuo se u miljenika kritike i čak njegova najslabija izdanja poput “Working on a Dream” dobivala su maksimalne ocjene po renomiranim časopisima. Ipak, njegovi posljednji studijski albumi od “High Hopes” naovamo unatoč brojnim kritičkim hvalospjevima nisu se ni po čemu mogli ubrojiti u njegove najbolje radove. Pokušaj promjene taktike s albumom obrada poput “Only the Strong Survive” logičan je. No, je li donio svježinu koju smo od njega očekivali? Ovisi koga pitate. Listajući po društvenim mrežama naići ćete na brojne oduševljene komentare slušatelja i kritičara koji ga gotovo proglašavaju remek-djelom. Puno rjeđi su glasovi onih koji mu pronalaze mane, ili radije, ne dijele oduševljenje ovom kolekcijom, a nekima se, ne bez razloga, čini da i njezino trajanje od 50 minuta kroz čak petnaest pjesama u drugoj polovici albuma počinju raditi protiv nje.
Nažalost, ti rjeđi glasovi bliži su istini od onih prvih. “Only the Strong Survive” nije donio priželjkivani pomak u kvaliteti nakon nešto mršavijih autorskih albuma koji su mu prethodili. Ostaje samo pitanje jednog detalja na naslovnici albuma koji nije izdvojen u naslovu ploče. Naime u kružiću nad imenom piše: “Vol. 1”. Moramo se pitati želimo li doista i “Vol 2.” ili bi bolje bilo da se Boss vrati pisanju vlastitih pjesama. Snažni preživljavaju, a poznato je da od Brucea nema mnogo snažnijih. Poput Tedija Spalata, “sve će preživit'” taj naš Gazda. Zato je preživio i ovaj izlet u soul obrade. Preživio bi on da je ploča potpuni promašaj, ali to se ipak za nju nikako ne može reći.
Ocjena: 7/10
(Columbia / Menart, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
