Buddy Guy ‘The Blues Is Alive And Well’ – blues prorok i njegovi apostoli Richards, Jagger i Beck

Prošao je sve, bio na dnu društvene kace i uspeo se na vrh. Na pragu svog 82. rođendana u blues ispovjedi pred Svevišnjim o tome progovara i upućuje mu molitvu za još ‘par dobrih godina’…

  • 24
    Shares
Buddy Guy ‘The Blues Is Alive And Well’

Udara tako u samu srž Buddy Guy na samom početku novog albuma „The Blues Is Alive And Well“ s pjesmom „A Few Good Years“, ta legenda čikaškog elektrificiranog bluesa, čovjek koji je bio uzor mnogima koji su se uhvatili električne gitare, od američkih ikona Jimija Hendrixa i Stevea Raya Vaughana do plejade britanskih glazbenika koji su 1960ih pronosili vatru rhythm & bluesa i dakako rocka. Koliko je velik i značajan dokazuje i činjenica da su Keith Richards i Mick Jagger pred njega došli zbunjeno i skrušeno kao pred najvećeg gurua i učitelja u trenutku kad ih je Buddy pozvao u goste na album „The Blues Is Alive And Well“. I što je najvažnije, jesu. Da nije bilo inspirativnog zvuka Buddyja Guya, tko zna da li bi bilo i Stonesa.

A stari blueser je još uvijek toliko vragolast u svojoj nutrini da mu možemo biti i zahvalni što je u jednom trenutku u pet i kusur minuta podario slušateljima, već sad legendarno, gitarsko druženje sa svojim ‘učenicima’. Riječ je o pjesmi „Cognac“ u kojoj se pored njegovih, isprepliću i sola Jeffa Becka i Keitha Richardsa. „Cognac“ je nepatvoreni biser blueserskog pradavnog ‘cutting heads’ običaja. Nije cutting heads samo puko virtuozno nadigravanje gitarista. Pravi cutting heads nosi cijelu filozofiju bluesa i životno iskustvo aktera komprimirano u emociju koju njegovi prsti prenose na žice.

To je uvijek prvo komunikacija, a tek potom zavodičko paunovsko širenje perja. U spomeutnoj pjesmi Guy se simpatično bavi usporedbama cognaca i whiskeya, dok u zvučnom dijelu to oživljuju Richards i Beck kao da je svaki od njih po jedna čaša u rukama kušača. Guy je istovremeno i sudac u cutting heads igri, ali i njen akter; profestor koji također učestvuje, bodri svoje pulene, ali im i ‘udara packe’. Time kao da je blues još jednom učinio vječnim dokazujući kako nema dobnih granica za igru učenika i učitelja i kako uvijek postoji netko tko može održati lekciju o bluesu i najopakijim igračima koji već desetljećima pune stadione. Vuče tako Guy one, već drevne, definicije o nevidljivoj razmeđi između bluesa i popularne glazbe, o velikodušnosti bluesa da ga se iskoristi u popularne svrhe, ali i stoičkom kodeksu o tome kako to treba učiniti.

I nije to jedini moment po kojem je ovaj album velik. Naime, iako je „The Blues Is Alive And Well“ prudukcijski bogato urešen s pikantnim i moćnim premazima instrumentarija, iz njega na svakom koraku izbija vanvremenska blues filozofija. Ukratko, produciran je šminkerski, ali duboko zakopan u korijene, dakako čikaškog zvuka gdje je blues početkom XX stoljeća oživio u jednoj sasvim novoj formi, daleko od ‘mulja’ Delte, ali u novom ‘paklu’ nemilosrdnog progresa betona, čelika i motorizacije, što je kad se stvari sagledaju bolje unatrag, ujedno bio i prvi pravi intimistički soundtrack industrijske revolucije koja je potpuno promijenila čovjeka i njegove navike.

„The Blues Is Alive And Well“ nije prenemaganje ‘blues plemstva’, to je album od ljudi za ljude. Album borbe, gubitka, poroka, gušta i tuge, ali ne album za bacanje u očaj, već za prihvaćanje radosti života kao takvog, što god on donio. Gotovo je nadnaravni kontrastni spoj mudrosti koju izlazi iz čudno prezerviranin mladenačkih glasnica 81-godišnjeg Buddyja Guya. Kao da je nemoguće dokučiti magično mjesto otkud to dolazi. Koliko je profesorski superioran spram Becka i Richardsa kad je u pitanju gitara, toliko je i vokalno spram Micka Jaggera i Jamesa Baya koji mu gostuju u „You Did The Crime“ tj. „Blue No More“. Pravi ‘kung fu master’ bluesa, a s druge strane opet prijazan, ponizan i nenametljiv.

I opet, koliko je „The Blues Is Alive And Well“ slavljene bluesa i života, toliko je protkan i temama o neminovnom. Nije uvodna „A Few Good Years“ jedina. Buddy Guy svako malo štrecne s temom o smrti („When My Days Come“, Somebody Up There“, „End Of The Line“), no kao da i te retke ispisuje neopterećen, sretan s ishodom i proživljenim, i to dok slavi blues okružen svojim apostolima koji su odavno postali legende pronoseći tu glazbu koju su upisali u povijest i utkali u ritam modernog nam svijeta.

Blues je uistinu živ i dobro. On je tu i kad ga ovlaš uhom i ne primjećujete. Buddy Guy je samo jedan od rijetkih preostalih proroka s početka našeg vremena koji je u stanju i u svojoj poodmakloj dobi ispričati tu priču.

Ocjena: 9/10

(Silvertone / RCA / Sony / Menart, 2018.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  • 24
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X