Built To Spill u Močvari – na pola snage

Američki doajeni northwest indie sounda predvođeni Dougom Martschom predstavili su u utorak u Močvari  ‘Untethered Moon’, album koji će ostati upamćen kao prvi nakon najduže diskografske pauze u povijesti grupe Built To Spill.

Built To Spill u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Šest godina prošlo je od prošlog albuma „There Is No Enemy“, a to je donijelo i promjenu u postavi, jer su na mjesta Scotta Plufa i Bretta Nelsona došli bubnjar Steve Gere i basist Jason Albertini, a obzirom na davnašnju Martschovu konstataciju kako je on jedina konstanta u Bulit To Spill, u bendu je dakle ‘sve po starom’. A da je su stvari kliknule kako treba u unutarnjim redovima bilo je jasno već na uvodnoj „So“ kojom su Bulit To Spill otvorili sinoćnji koncert u Močvari.

Bilo je to dugo, lijeno, manirom Hendrixovih „Third Stone From The Sun“ sola prožeto ugrijavanje na pozornici, koje se sve više počelo zahuktavati posebice s krešendom na kraju pjesme. Potom je uslijedila „Strange“, a s njom je počelo bivati jasno kako zvuk u Močvari nije na razini. Martschov vokal bio je izrazito tih u odnosu na ostatak benda i to je kako je koncert odmicao bivao sve uočljiviji nedostatak. Mislim, on ionako nema probojni vokal, kao što je i suspregnut pri pjevanju, dakle stišati ga na taj, sinoćnji, nivo nije bila dobra odluka. Na momente je zvučalo kao da je vokal u nekoj drugoj prostoriji, umjesto na pozornici. Slična stvar bila je i s gitarama; ono što je na albumima otisnuto masnom punoćom plemenite distorzije, u Močvari nije dovoljno izlazilo iz razglasa. Doslovce je to bio koncert na pola snage, posebice kad je bila riječ o usporavanju tempa.

Disco Doom u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Ne mislim da je to trebalo biti na nivou glasnoće Melvinsa ili PHILM-a koji su doslovce razarali isti prostor decibelima, ali moglo je biti bar na razini Jon Spencer Blues Explosiona, a svi pobrojani su ove jeseni svirali u klubu na savskom nasipu. Za jači udar adrenalina i improvizacijsku raspojasanost morao se čekati kraj koncerta kad je valjda i Martsch shvatio da treba izaći iz tog nekog bataclanovskog PTSP-a koji se, htjeli-ne htjeli svima uvukao pod kožu.

Dakle, Built To Spill nisu prštali u Zagrebu i nije gruvalo kako se možda očekivalo. Bio je to samo solidan nastup i ništa više od toga.

Švicarski kvartet Disco Doom pokazao se lošim izborom za predgrupu – u prilično brzom roku u svega dvije pjesme uspjeli su rastjerati publiku, što na šank, što u dvorište. Mene među prvima, nije da imam nešto protiv super-sporog ritma, ali Disco Doom bez obzira koliko bili ozbiljno uživljeni u taj svoj film, ispadaju ozbiljna parodija. Za svirati sporo treba imati više sviračkog kapaciteta i potkovanosti nego što je to potrebno za neki brzi punk rock komad. Disco Doom su dokazali da ga nemaju. U sporosti njihovih pjesama u kojoj se repetitivno vrtio jedno te isti rif ili, bolje reći, kvintakord, nije bilo ama baš ničeg uzbudljivog.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X