Built To Spill u Močvari – na pola snage

Američki doajeni northwest indie sounda predvođeni Dougom Martschom predstavili su u utorak u Močvari  ‘Untethered Moon’, album koji će ostati upamćen kao prvi nakon najduže diskografske pauze u povijesti grupe Built To Spill.

Built To Spill u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Šest godina prošlo je od prošlog albuma „There Is No Enemy“, a to je donijelo i promjenu u postavi, jer su na mjesta Scotta Plufa i Bretta Nelsona došli bubnjar Steve Gere i basist Jason Albertini, a obzirom na davnašnju Martschovu konstataciju kako je on jedina konstanta u Bulit To Spill, u bendu je dakle ‘sve po starom’. A da je su stvari kliknule kako treba u unutarnjim redovima bilo je jasno već na uvodnoj „So“ kojom su Bulit To Spill otvorili sinoćnji koncert u Močvari.

Bilo je to dugo, lijeno, manirom Hendrixovih „Third Stone From The Sun“ sola prožeto ugrijavanje na pozornici, koje se sve više počelo zahuktavati posebice s krešendom na kraju pjesme. Potom je uslijedila „Strange“, a s njom je počelo bivati jasno kako zvuk u Močvari nije na razini. Martschov vokal bio je izrazito tih u odnosu na ostatak benda i to je kako je koncert odmicao bivao sve uočljiviji nedostatak. Mislim, on ionako nema probojni vokal, kao što je i suspregnut pri pjevanju, dakle stišati ga na taj, sinoćnji, nivo nije bila dobra odluka. Na momente je zvučalo kao da je vokal u nekoj drugoj prostoriji, umjesto na pozornici. Slična stvar bila je i s gitarama; ono što je na albumima otisnuto masnom punoćom plemenite distorzije, u Močvari nije dovoljno izlazilo iz razglasa. Doslovce je to bio koncert na pola snage, posebice kad je bila riječ o usporavanju tempa.

Disco Doom u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Ne mislim da je to trebalo biti na nivou glasnoće Melvinsa ili PHILM-a koji su doslovce razarali isti prostor decibelima, ali moglo je biti bar na razini Jon Spencer Blues Explosiona, a svi pobrojani su ove jeseni svirali u klubu na savskom nasipu. Za jači udar adrenalina i improvizacijsku raspojasanost morao se čekati kraj koncerta kad je valjda i Martsch shvatio da treba izaći iz tog nekog bataclanovskog PTSP-a koji se, htjeli-ne htjeli svima uvukao pod kožu.

Dakle, Built To Spill nisu prštali u Zagrebu i nije gruvalo kako se možda očekivalo. Bio je to samo solidan nastup i ništa više od toga.

Švicarski kvartet Disco Doom pokazao se lošim izborom za predgrupu – u prilično brzom roku u svega dvije pjesme uspjeli su rastjerati publiku, što na šank, što u dvorište. Mene među prvima, nije da imam nešto protiv super-sporog ritma, ali Disco Doom bez obzira koliko bili ozbiljno uživljeni u taj svoj film, ispadaju ozbiljna parodija. Za svirati sporo treba imati više sviračkog kapaciteta i potkovanosti nego što je to potrebno za neki brzi punk rock komad. Disco Doom su dokazali da ga nemaju. U sporosti njihovih pjesama u kojoj se repetitivno vrtio jedno te isti rif ili, bolje reći, kvintakord, nije bilo ama baš ničeg uzbudljivog.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X