Burn Out, koncertni program koji se u posljednjih cca godinu dana održava u zagrebačkoj Tvornici kulture i u sklopu kojeg su među ostalima nastupala neka važna regionalna imena poput kultnih punkera KBO!, u petak je prerastao u festival obilježen preslabom posjetom, posebno nakon što je sa svirkom završila Klinika Denisa Kataneca.
Premijerno izdanje festivala otvorila je Šarena pojava, no više informacija o njihovom nastupu morat ćete potražiti negdje drugdje jer je vaš izvjestitelj, već uobičajeno, malo zakasnio. Tako sam u Tvornicu ušetao taman na početak benda opičenog imena Rimljani ite doma, mnogoljudne ska formacije kojoj se po pitanju energije i zajebancije doista nema što prigovoriti.
Spomenute ska temelje varaždinsko-zagrebački sastav nadograđuje punkom u boljim, odnosno popom u slabijim trenucima, pri čemu u ovoj drugoj kategoriji znaju zabrazditi u zvukovima koji evociraju dane kada su čak i estradni prvaci poput Grupe 777 ili Novih Fosila u svoju glazbu ugrađivali elemente tog hibrida jamajčanskog nasljeđa i rhythm’n’bluesa. Rimljani su i besprijekorno usvirani, pa bi vrlo lako mogli okupiti solidan broj fanova tog sada već sedamdesetak godina starog žanra. Osobno se u njih baš i ne ubrajam, pogotovo jer smatram da se nakon Specialsa, Madnessa i ostatka 2 Tone ekipe u ska muzici dogodilo malo toga vrijednog spomena.
Iako je nastupila treća po redu, Klinika Denisa Kataneca nesumnjivo je bila headliner večeri, što potvrđuje i činjenica da je poslije njihovog koncerta nezanemariv dio okupljenih otišao iz kluba. Zdravstveni problemi posljednjih su mjeseci Kliniku prisilili na otkazivanje nekih svirki ili nastupanje u krnjoj postavi sastavljenoj samo od Denisa i Braneta Norca, zbog čega je bilo više nego očito da su se zaželjeli koncerata. Krenuli su žešćim stvarima, točnije naslovnom pjesmom još uvijek aktualnog albuma “Kao zao kor“ i posvetom psu Srećku i njegovim problemima s preseljenjem iz ‘trećeg svijeta’, prije nego nas je “Elliott Smith“ uveo u neke čudnije i melankoličnije svjetove. Katanecov vokal mi je povremeno zvučao za nijansu dublje i hrapavije, no to je bilo i jedino po čemu se sinoćnji gig razlikovao od ostalih koje sam gledao i slušao unazad godinu dana.
Branetova gitara i dalje je ključni ‘freak’ element njihovog freak folka, Denis je ponovno izgledao kao da na pozornici pokušava pobijediti sve svoje strahove, tjeskobe i traume, a kvalitetom ujednačena set-lista kulminirala je “Malom snagom II“ koju i inače smatram njihovom najjačom skladbom.
Na koprivnički dvojac Šiza navukao sam se već pri objavi debitantskog im albuma “Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem“. U međuvremenu su izdali i njegovog nasljednika “Zebru“ čije nešto kompleksnije, eklektičnije pjesme predstavljaju finu nadogradnju only bass & drum eksplozijama s prvijenca. To je dinamiku njihovih nastupa podiglo na višu razinu, a “Voli“ i Mira Furlan iz njezinog refrena spadale su među najdojmljive trenutke večeri iako publika, usprkos opetovanim pozivanjima Brune Antolića, baš i nije bila raspoložena da pjeva s njim, odnosno umjesto njega.
Bilo je mjesta i za poneki prigovor koji ne ide na dušu bendu, već toncu zbog kojeg je Antolićev vokal zasjenila kanonada bubnjeva Marka Kuhara i distorzirani, efektima nabildani bas. Zahvaljujući ovom zadnjem, još jednom sam se uvjerio u srodnost Šize ne samo s ‘usual suspectsima’ tipa Triggerfinger i Disciplina Kičme, nego i s grunge velikanima poput Nirvane, čiju “School“ često uvrštavaju u svoj repertoar.
Premijerni Burn Out okončali su Klotljudi, grupa koja je u rodnom Beogradu i Srbiji podigla dosta prašine, ali ja sam je dosad poznavao tek iz izvještaja i recenzija kolega s Ravno do dna. Uoči festivala preslušao sam njihov posljednji album “Moda“ i ostao prilično iznenađen njihovim, kako je to precizno detektirao naš Ivan Laić, priklanjanjem aktualnim trendovima na sceni, točnije nespojivošću onoga što sam čuo s psihodelijom i drugim pravcima redovno isticanim u tekstovima o Klotljudima.
Sinoć u Tvornici sasvim druga priča – sam pogled na pozornicu ostavljao je dojam da gledate kakvu moderniju, balkansku inačicu Merry Prankstersa Kena Keseya ili frikova iz Warhalovog Factoryja, pri čemu se i glazbeno primjećuje dosta sličnosti s Velvetima. Druga asocijacija bile su mi sporije pjesme Pixiesa, ali i manje poznat srpski sastav Supernaut, predvođen slikarom Srđanom Điletom Markovićem. Najviše su, međutim, podsjećali na koncerte Television Personalitiesa u kojima, primjerice, nije bilo čudno kada bi nekoliko puta zaredom izvodili istu pjesmu ili čitav nastup odsvirali 50 posto sporije.
Prvo ime grupe svakako je, barem vizualno, frontmen Ilija Uzelac kojeg nazivaju kombinacijom Bareta i Johna iz M.O.R.T.-a, čemu bih pridodao i Warrena Ellisa pa čak i mladog Cavea. Vokale je u jednom trenutku prepustio liku skrivenom iza fantomke, nakog čega je cijela priča djelovala još kaotičnije, no mora se priznati da bi njihov set, kao uostalom i onaj Šize, bio puno efektniji i moćniji da je odsviran u manjem ili barem punijem klubu.
Sve u svemu, solidan presjek bendova nezavisne scene kojima je, istini za volju, jedina očita poveznica taj prefiks nezavisni. Zašto istom nije prisustvovalo više ljudi, zaista ne mogu dokučiti, posebno jer je Klinika istu tu Tvornicu prije kojih godinu dana napunila sama.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
