U Budimpešti se proteklog tjedna od 5. do 7. studenog održao BuSH showcase festival i konferencija, a novinar Ravno do dna je po prvi put posjetio i to regionalno događanje za predstavljanje novih koncertnih imena i jačanje veza između profesionalaca iz glazbenog svijeta.
„Nisu došla sredstva iz EU zbog situacije“, rekoše mi upućeni na večeri otvorenja showcase festivala i konferencije BuSH u klubu Három Holló u Budimpešti. „Situacija“ je dakako rat u Ukrajini s kojom Mađarska graniči, a „situacija“ se prelila i na izostanak sredstava i iz nekih domaćih državnih tijela jer je odavno poznat scenarij da kad govore topovi nitko se ne pita previše za kulturu. Ekipa iz mađarskog Ureda za izvoz glazbe stoga je prvotno bila suočena s izglednim otkazivanjem devetog izdanja, ali na koncu je volja pobijedila nedaće i pala je odluka da nema pauziranja i da će se festival održati u smanjenom opsegu. Unatoč svemu, unatoč situaciji.
U tom smislu moje prvo pohođenje BuSH-a bilo je kao da pohodim neka intimnija klupska, skoro pa neuobičajena glazbena team building, druženja, u sad već višegodišnjoj karijeri pohođenja regionalnih showcase festivala, na kojima se scene povezuju, razmjenjuju iskustva i dakako predstavljaju kroz koncertne nastupe. U konačnici to je posljedično donijelo i neke dobre momente. Obzirom da su svi paneli održavani isključivo u klupskim prostorima A38 – splava na Dunavu, možda i najpoznatijem budimpeštanskom glazbeno-klupskom prostoru, došlo je do jače koherentnosti svih koji su pohodili BuSH, a time i solidnog ispunjavanja cilja svake showcase konferencije, a to je „networking“, odnosno povezivanje.
Slijedom toga ovogodišnji BuSH bio je i primjer ostalima da se može i mora ići dalje i u situacijama kad su EU fondovima prioriteti druge „situacije“, kao i pouka da države Istočne Europe još uvijek mogu imati klimav status u zajedničkoj nam Uniji, oliti prisiljene su na snalaženja i voluntaristički pokretački duh, jer je institucionalna podrška nešto poput vremenskih uvjeta – nekad je sunčano, nekad kišno.
Obzirom da dolazim iz Hrvatske u kojoj je konstantna politička mantra da smo mi neki „zapad“, bio mi je zanimljiv i rakurs toga što na BuSH-u ne pate od sličnih kompleksa jer njihova networking priča je Istočna Europa – od Poljske na Baltiku do Grčke na Sredozemlju. Jest da su ove godine u koncertnom dijelu izostali bendovi iz naše, popularno zvane, Regije, ali smo im u sasvim solidnom broju bili zanimljivi kao gosti panelisti iz drugih segmenta glazbene industrije, dakle medijskom i festivalskom – od MENT-a, preko INmusica , pa do EXIT-a, odnosno portali Muzika.hr i Ravno do dna.
No i bez regionalnih bendova u priči (iako ih je uvijek dobro imati u igri, komparacije s drugima radi) meni osobno uvijek je najzanimljivije ono što se događa u večernjim satima, a to su koncerti, jer čim vidim neki stejdž, bubnjeve na njemu i neki ekipicu koja se penje na njega, osjećam se kao da sam došao kući, što je valjda posljedica prekomjernog bivstva na koncertima u životu i kad se pređe ona nevidljiva granica pa to postane život.
U ovom slučaju, upoznavanje sa scenama koje su nam tako blizu, a tako daleko. Jest da smo svi u jednoj uniji, ali smo i dalje prilično parcelizirani kad su glazbene scene u pitanju. U tom smislu možda je najbolje krenuti od onoga što će uskoro biti blisko našoj koncertnoj publici. Bend koji me već prvog dana „izuo iz cipela“ dolazi i Grčke. Atenska petorka zove se Dury Dava i nosi mantrički spoj psihodelije, krautrocka i grčkog melosa. Zbog ovog posljednjeg bi se mogla naći poveznica i ciparskim Buzz’ Ayaz, no Dury Dava imaju i eksplozivnost jednog RATM-a, pa iako im je izričaj na grčkom jeziku (kojeg apsolutno ne razumijem) osjetno je da su im tekstovi socijalno angažirani i da vjerojatno u njima ne štede nikog jer buntovnike nije teško prepoznati, uz to su još i Grci. Uglavnom, flow im je ubitačan i u njega uvlače hipnotički uporno.
Dury Dava su trenutno su na svojoj drugoj klupskoj europskoj turneji u sklopu koje će zakačiti i zagrebačku Močvaru 27. studenog. Bend koji, simbolično kazano, živi u kombiju (jer nema drugog načina za ispeći bendovsku izvrsnost), a i čim ih vidite kao da osjećate da mirišu na jeftin alkohol, skupi dizel i slobodu. Kupio čak i njihov prvi CD da im ne uzmanjka dizela i do nas na njihovim europskim putešestvijama.
Slovačka scena me također ugodno iznenadila. Također prve večeri je to bio dinamitni drum’n’bass trio, ali s bubnjarem (što je važno naglasiti) Meowlau x Val. Meowlau je Laura Jašková, a Val Valentina Vlková, jedna je pjevačica, a druga tijekom nastupa izmjenjuje električnu i bas gitaru, a iako su oformile sastav 2022. godine razvaljuju na stageu kao da su na sceni puno duže. DnB ritam miješaju s utjecajima electropopa tako da je vizura njihovog zvuka bogata i ekstatična, dakle, dva palca gore za Meowlau x Val.
Slična je situacija i s energičnim post punk trijom Berlin Manson – za koji su mi upućeniji u slovačke glazbene prilike rekli te posljednje, treće, večeri tijekom nastupa da su trenutno vruća klupska roba na matičnom terenu. Teško je ne vjerovati bendu u kojem gromada od čovjeka satire bubanj pred sobom, a gnjevni pjevač pjeva o blagodatima života u kasnom kapitalizmu i svemu što pruža mladom čovjeku u Slovačkoj; od “pristupačnih” cijena najamnina životnog prostora, „povoljnih“ kredita, do predivnih radnih mogućnosti i ružičaste budućnosti. Gotovo da nisam osjećao nikakvu jezičnu barijeru, kao da sam potpuno razumio slovački na njihovom koncertu ili pak imamo zajedničke jezične izraze za: „kamate, politiku, jebo banke, jebemti i aaargh!“
Od poljskih sastava, imam dojam da je Cheap Tobacco na nekom solidnom tranzicijskom putu od nekog uvjetno kazano starijeg indie rock zvuka (što je samo po sebi nedovoljno precizan pojam) do neke Khruangbin „južnjačke harmonije“, ali s naglašenijim i upečatljivijim vokalom pjevačice Natalie koja ostavlja dojam da može pjevati sve od soula do rocka, no ipak me najviše oduševio eksperimentalni instrumentalni trojac USO 9001 koji u sebi nosi dosta elemenata jazza zahvaljujući saksofonistu koji uspješno parira svemu što mu bubnjar i gitarist „podmetnu“ kao podlogu.
U nešto umjerenijoj jazz maniri djeluju mađarski instrumentalisti koji se odazivaju na ime New Fossils (što će nas iz Hrvatske uvijek odvesti u smjeru razmišljanja o Novim fosilima), ali mi se sviđa taj njihov narativ koji bi možda bilo lakše usporediti s hrvatskim sastavom Kozmodrum, a malo manje s jazz astronautima Chui. Ne bih čak rekao da su toliko skloni nekom komercijalnijem jazz ugođaju koliko su s druge strane zanimljivi tamošnjoj publici koja ne dolazi iz jazz miljea. Možda im jedino nedostaje ta neka „krovna agenda“ na koju su nas u Hrvatskoj naučili Chui koje već uzimamo zdravo za gotovo kad pomislimo na izmaštani soundtrack svemirskih putovanja.
Te vrste mašte pak nimalo ne nedostaje, možda najluđoj, koncertnoj zvučnoj kombinaciji na BuSH-u, također mađarskom sastavu koji se odaziva na ime Hundred Sins. Hundred Sins ne samo da je transžanrovsko zvučno ludilo u kojem se sudaraju metal, trap i pop na skali od danas do nekoliko desetljeća unazad, već je neobičan i u postavi u kojoj je i violinistica (heavy metal violinistica, da pobliže dočaram) uz gitaristu, bubnjara, te maskiranog vođu ceremonije koji je u istovremenoj funkciji MC-ija i DJ-a.
Iako pobrojano samo po sebi zvuči dosta lucidno, možda je najvažnija dimenzija da je svaku pjesmu izvodio drugi pjevač ili pjevačica. Među njima je bio samo jedan fizički prisutan uživo na pozornici kluba A38 dok su ostali bili „video pjevači“, dakle različiti vokali. Neke je pratio video spot njihove izvedbe, druge minuciozni video art, često sačinjen od brojnih filmskih isječaka. Netko mi je rekao da su u pitanju bile tradicionalne mađarske pjesme prepjevane u modernom ruhu. Uglavnom, Hundred Sins je apsolutni atak na sva čula, ali istovremeno i artistički hibrid koji vas tjera da ga pogledate, poslušate i doživite do kraja. Hrabro, efektno i nadasve maštovito, da se zapitate je li to možda budućnost glazbe jer su uključeni i onih kojih nema na pozornici, a dojam je kao da su tu.
No bilo je tradicionalističkih pristupa tradicionalnom zvuku i tu me dojmila mađarska glazbenica Rose May. Nekako me podsjetila na našu Ninu Romić. Rose May ima minuciozni vokalni pristup, kao da ispreda drevne pjesme vila, a istovremeno svira i cimbal uz decentnu pratnju bubnjara i gitarista. Mađarski zvuk i zvuk našeg Međimurja dijele puno sličnosti.
Češki bend I Love You Honey Bunny je po mojoj slobodnoj procjeni okupio najviše publike u dvorani Koncertterem u sklopu A38, a to je možda najbolje objasniti time da ih se može nazvati češkom inačicom slovenskog benda Joker Out, pa bi se uvjetno moglo pričati i o trendu pop rock sastava koji su od pogleda u retrovizor prema 1980-ima stvorili nove okvire za okupljanje mlade publike željne konkretnih pjesama i poletne pop rock izvedbe, slično kako su publiku iste dobi u 1980-ima privlačili sastavi koji su koketirali s rockabilly zvukom 1960-ih. Nije svaki stari zvuk nostalgija, ima nečeg i u mašti novih generacija o tome da su nekad stvari bile konkretnije, time i bolje.
Na BuSH-u je bio i solidan broj pop pjevačica sa svih strana koje više-manje odgovaraju pop narativima Eurosonga, dakle od svega po malo, ali ničeg pretjerano originalnog što bi ih posebno izdvojilo, skoro pa obavezno uz pratnju jednog DJ-a i prilično dosta nasnimljenih vokala, pa nije da se i o njihovom pjevanju može nešto konkretno napisati. Nastupom se možda najviše izdvojila Estonka Kitty Florentine više iz razloga što je rekla da su njeni koncerti ujedno i life coach lekcije, a te lekcije su se svodile na to da publici u poodmaklim večernjim satima govori kako treba piti više vode, a manje alkohola. Koliko je to pametno, neka zaključi svatko ponaosob. Ja ne bih previše o tome što je prijemčivo kazati u određenim situacijama, jer sam bio izložen drukčijim običajima u svojim mladenačkim godinama, a vrag će ga znati je li to bilo ispravno po današnjim društvenim mjerilima.
Što se tiče „situacije“ snašla me je na dan povratka. Probudio me zvuk policijskih sirena koji je s jutrom bivao sve češći. U svijetu izvan glazbenog balona se svašta izdogađalo tih dana. Amerika je dobila novog predsjednika, a politička Europa se odlučila sjatiti baš u Budimpešti. O čemu se na tom skupu pričalo vjerojatno ste sve već saznali iz medija drukčijeg profila. Ja sam samo sretan što nije bio blokiran dio grada iz kojeg sam se trebao zaputiti prema kući, a ovu reportažu svakako bih htio završiti s toplim željama ekipi s BuSH-a da im planove za održavanje idućeg, jubilarnog desetog izdanja, ne poremeti neka nova „situacija“. Ali tko više u Europi može biti siguran oko ičega. Takva su vremena. Puna situacija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
