Can ‘Tago Mago’ – album potpune dekonstrukcije glazbe

Prije 50 godina objavljen je album ‘Tago Mago’ njemačke grupe Can.

Can ‘Tago Mago’

U glazbenoj povijesti, čak i onoj radikalno eksperimentalnog karaktera, teško je pronaći nešto usporedivo s bendom koji su 1968. godine u Kölnu osnovala dvojica klasičara, mlađahni gitaristički virtuoz i bubnjar kojem je i free jazz bio previše strukturiran i nedovoljno izazovan za sviranje. Novoj grupi dali su ime Can i krenuli u misiju potpune dekonstrukcije glazbe, ne samo one popularne i alternativne, već glazbe općenito. Album na kojem su došli najbliže da to i ostvare objavljen je prije točno 50 godina, što smo doživjeli kao idealnu priliku da nakratko zakoračimo u čarobni, istovremeno prekrasni i zastrašujući svijet „Tago Maga“.

Priča o Canu započela je kada se Irmin Schmidt, klavijaturist i učenik slavnog avangardnog kompozitora Karlheinza Stockhausena, tijekom posjeta New Yorku upoznao s radovima La Montea Younga, Stevea Reicha i drugih pionira minimalističke muzike. Po povratku u Njemačku, udružio je snage s još jednim Stockhausenovim pulenom, basistom Holgerom Czukayem, 19-godišnjim gitaristom Michaelom Karolijem, bubnjarom Jakijem Liebezeitom i psihički nestabilnim američkim kiparom Malcolmom Mooneyjem.

Njihov prvijenac „Monster Movie“ bio je jedinstven i ekstreman čak i u kontekstu krautrocka, ponajprije zbog završne pjesme „Yoo Doo Right“, afričkim ritmovima opsjednutog transa u trajanju od 20 minuta, što i nije toliko dugo uzmemo li u obzir da je konačna verzija izrezana iz sessiona na kojem su je svirali više od šest sati. Mooney je ubrzo prihvatio savjet psihijatra koji ga je upozorio da mu kaos unutar i oko Cana šteti psihičkom zdravlju, poslije čega je za mikrofon stao Japanac Damo Suzuki, i to nakon što je Czukay prisustvovao njegovom uličnom performansu i angažirao ga za koncert koji su trebali održati iste večeri. Uslijedila je kompilacija „Soundtracks“, većinski sastavljena od snimaka nastalih za potrebe filmova i televizije, no sve navedeno bila je tek priprema za „Tago Mago“, jedno od najčudnijih i najekstremnijih, ali i najutjecajnijih izdanja uopće.

Spajanje avangardno-klasičarskog/jazz backgrounda s novim strujanjima u rocku i funku na ovom su materijalu odveli do krajnjih granica, pridodavši tada revolucionarne tehnike kao što je ‘tape editing’. Ploča je nastala u dvorcu nedaleko Kölna, čije je prostorije Holger uspio ozvučiti sa samo tri mikrofona i njihovu prirodnu akustiku pretvoriti u integralni dio Canovog zvučnog zida. Potaknuti raznim supstancama, članovi grupe odradili su niz manijakalnih sessiona koji su znali trajati i po 16 sati u komadu, u cijelosti snimljenih i ‘cut and paste’ metodama svedenih na nešto što u nedostatku bolje riječi moramo nazvati pjesmama.

„Tago Mago“ starta koliko-toliko normalno, psihodeličnom baladom „Paperhouse“ koja u središnjici prerasta u groove rock uragan u čijem su središtu eksplozivni Karolijev solo praćen kompleksnom vožnjom ritam-sekcije. Prvi među jednakima u toj skladbi, kao i u narednoj, za Can prilično ortodoksnoj „Mushroom“, bio je Liebezeit, skoro nestvarno talentirani bubnjar koji je mogao svirati precizno i kontrolirano poput ritam-mašine, ali i krenuti u jazzom i afrobeatom vođenu poliritmiju tijekom koje vam se povremeno učini da ima barem četiri ruke. „Oh Yeah“ kombinira još jednu fascinantnu, u funk ukorijenjenu Jakijevu temu, dok iz pozadine proviruju pomalo jezive Schmidtove klavijature i najrokerskiji segment pjesme, Karolijeva gitara. Ukoliko vam pjevanje u u trećoj strofi zazvuči čudno, ne morate brinuti – Suzuki se, naime, odjednom odlučio prebaciti na japanski!

Ono što je tada uslijedilo Can je pozicioniralo daleko izvan okvira ne samo rocka, već i gotovo svega poznatog i općeprihvaćenog u muzici. „Halleluhwah“ je trajala 18 i pol minuta, što im je dalo sasvim dovoljno vremena da doslovno svaku ideju isprobaju i razrade do najsitnijeg detalja, skrenu u sasvim slobodnu improvizaciju ili se poigravaju čudnim zvukovima poput onih koje je iz svojih oscilatora izvlačio Irmin Schmidt. Temelje ‘lude kuće’ ponovno je izgradio Liebezeit, čiji je bubanj ostao jedini stalni, gotovo nepromjenjivi element. Usprkos navedenom, „Halleluhwah“ djeluje kao najugodniji pop u usporedbi s dvije sljedeće kompozicije – „Aumgn“ je ranije spomenutu dekonstrukciju glazbe postigao potpunim uklanjanjem ritma i melodije, umjesto kojih dobivamo atonalne instrumentalne breakove, nalete bijele buke i šumove koji kao da dolaze iz same utrobe zemlje, preko čega Damo naslovnu riječ izgovara poput najstravičnije mantre, nečega što bi i redatelji horor filmova smatrali previše uznemirujućim. Ritam na kraju, negdje oko 14. minute, ipak uskrsne, a manje-više jedino društvo mu prave košmarni dječji urlici i lavež psa. Tek za nijansu prijemčivija bila je „Peking O“, mahnita kombinacija musique concretéa, jazza i azijske tradicionalne glazbe koja svako malo potone u ludilo, dobrim dijelom zahvaljujući vokalu čije najbliže srodnike vrijedi potražiti u tokovima svijesti psihički teško oštećene osobe. Završna „Bring Me Coffee or Tea“ jednostavnom, nježnom i zaista lijepom melodijom tako donosi neophodan predah, izlazak na svjetlo i sigurno utočište od svih tih uglazbljenih užasa.

Pola stoljeća kasnije, „Tago Mago“ je i dalje poseban, teško razumljiv i revolucionaran album pa nije teško pretpostaviti koliko snažno je odjeknuo u vrijeme kada se prvi puta pojavio. Zahvaljujući toj ploči, Can su probili granice svoje zemlje i postali kritičarski miljenici s obje strane Atlantika, gdje su izvršili presudan utjecaj na punk, post-punk, post rock, jazz, pa čak i art pop ili ekstremnije oblike elektronske glazbe.

Postava zaslužna za „Tago Mago“ snimila je još samo dva albuma, uključujući i „Future Days“, danas smatran jednom od preteča ambijentale i chillouta. Damo Suzuki je potom napustio bend, a ostatak njihove diskografije, iako kvalitetan, ipak nije mogao dobaciti do kreativnih visina i imaginacije „Tago Maga“. Budimo realni, malo što jest.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X