Pjevačko društvo Kolo i Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga RH trijumfirali su sinoć izvedbom svevremenog djela Carla Orffa na novootvorenoj pozornici na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku.
Nakon sinoćnjeg nastupa šibenskog Kola i Simfonijskog puhačkog orkestra Oružanih snaga RH na tvrđavi sv. Mihovila, jedna je stvar postala još jasnija: nedavno svečano otvorenje definitivno je bilo promašaj. S „Carminom Buranom“ kao apsolutnim adutom u rukavu, nekako je odlučeno da tvrđava bude otvorena pokaznom vježbom, kojom se gradu i svijetu htjelo dokazati da se na novoj pozornici može pjevati, plesati i svirati. Ne bismo nikad pretpostavili… Bila je to – a i to nam se sinoć iskristaliziralo – diskretna uvreda entuzijazmu svakog od 1066 pozvanih, slavljenje osrednjosti kojemu se uglavnom progledalo kroz prste zbog „ostvarenja 50-godišnjeg sna“.
„Carmina Burana“ je, bez imalo sumnje, djelo koje je trebalo udahnuti novi život tvrđavi sv. Mihovila. Aplauz koji je odjekivao po završetku jučerašnje izvedbe bio je onakav kakav se priželjkivao na svečanom otvorenju i koji je tada izostao. S „Carminom Buranom“ nema greške, komad povijesti koji teško da može omanuti, zicer među klasičnim djelima. Nešto poput „Smoke on the Water“ – čuli ste je tisuću puta, znate je napamet, ali uvijek možete još jednom. I uvijek je dobro.
„Carmina Burana“ scenska je kantata koju je skladatelj Carl Orff sklepao od 24 tuđe pjesme. Danas bi ga se nazvalo DJ-em. Orff je na srednjovjekovne napjeve nalijepio vlastitu muziku i promijenio im identitet, danas bi to nazvali remiksom. U svakom slučaju, remix „Carmina Burana“ DJ-a Carla Orffa sinoć je u Šibeniku trijumfalno izlazio iz amaterskih grla članova pjevačkog društva Kolo i profesionalnih instrumenata vojnog orkestra.
A prijetilo je katastrofom. Taman kad je Kolo otpjevalo uvodnu „O Fortuna“, počela je kiša, noćna mora ostvarivala se pred očima organizatora koji su vjerojatno cijeli dan bili pod stresom, gledajući u nebo i balansirajući s odlukom treba li spektakl otkazati ili ne. A bila je, čini se, potrebna samo jedna iskrena molba upućena prema gore; u trenutku kad je sopranistica Ilijana Korać pogledala u nebo i nečujno izustila „nemoj“, kapi su nestale. I kao što to u bajkama obično i biva, kiša se ponovno ozbiljnije spustila tek po završetku jednosatne izvedbe.
Kolo je na nezaboravan način proslavilo 115. rođendan. Ne znamo što bi na sinoćnju izvedbu rekli akademski obrazovani klasičari, je li moglo bolje ili kakvu ocjenu pjevači i orkestar zaslužuju? Nije ni bitno, iz našeg laičkog kuta gledanja, jučer smo na tvrđavi sv. Mihovila svjedočili nečemu moćnom i pamtljivom. Izvođači su publiku digli na noge, izazvali euforiju i slavodobitno otišli s pozornice. Bilo je to pravo svečano otvorenje, ono prvo smo već zaboravili.