‘Najbolja putovanja su neočekivana putovanja’, netko je jednom rekao, a kroz tu prizmu treba gledati i na album ‘Bluz po domačem’.
Autohtonost je nešto što se ne može naučiti. To se ili ima ili nema. Osjeća, ili ne osjeća. Tajna veza između bluesa s hrvatskim i slovenskim Pomurjem, te hrvatskim Zagorjem također je odavno poznata, utkana je ona davno i u dušama i u metrici, a imena poput Vlade Kreslina, Miroslava Evačića i Tomislava Golubana samo su dokaz njene životnosti. No takvu glazbenu autohtonost definitivno posjeduje i 67-godišnji Čedo Antolić koji je zajedno sa svojim sinom Matijom snimio blues album.
Čedo je cijeli svoj glazbeni vijek posvetio duhovnoj glazbi, bio je već zapažen 1969. godine, a za svoj rad je i nekoliko puta dobio Porin. Kako je sam naveo u uvodniku albuma „Bluz po domačem“ nije imao namjeru snimati blues album, već su u jednom trenutku iz njega buknuli stihovi i slike sjećanja na vlastitu mladost i vremena kada je s roditeljima boravio u Stubici gdje je upijao ljude, običaje i krajolik, a roditeljima ga je u konačnici i posvetio.
Album tako i zvuči, kao da je zbirka minijatura – priča iz vremena kojih više nema i ljudima koji su živjeli u njima i njihovim sudbinama. Čedina poetika na skladno otpjevanom zagorskom dijalektu gotovo je i dokumentaristička. Materijal ne pati niti jednog trenutka od nekakvog možebitnog grča ambicije, već sve teče prirodno uzročno-posljedično i bez zadrške iz usta pjesnika iz naroda koji kao da je do sada te stihove interpretirao godinama stvorivši patinu autohtonosti u kojoj je glazba nedjeljiva od stihova, kao što je i cug, tj. vlak nedjeljiv od zagorskog načina života i ‘vječitog’ putovanja u Zagreb i iz Zagreba.
Njegov ugodni i topli vokal dolazi kao melem na nevolje o kojima pjeva, kao netko tko dobro zna što je život. Ne radi nikakve onomatopejske eskapade ne bi li ‘dodao sol na ranu’. Harmonije mu leže i od njih ne bježi, kao niti od nekih duhovnih elemenata, obzirom da je u duhovnoj glazbi cijeli život. Dapače, tu dodatno gradi zanimljivu gospel priču čestim zbornim angažmanima gostujućih pjevačica. Slavi Boga u nekim pjesmama, ali na karakterističan pobožni zagorski način, jer približiti i shvatiti Zagorje bez tog elementa pobožnosti bio bi pokušaj građenja krnje slike, pogotovo one iz prošlosti.
S tako pogođenom srži, materijal je prilično stabilan u širokom spektru instrumentarija koji je zastupljen na njemu, čak i kad je u pitanju harfa, jer s druge strane, sin Matija je prilično zaigrani aranžer obzirom da se, između ostalog, bavi i skladanjem glazbe za kazalište. U „Put, med zvezdanim“ je i zamijenio oca za mikrofonom, ali čvrsto se držeći njegovih pjevačkih narativa, što donosi mali otklon, ali samo u boji vokala.
Matija Antolić potpisuje i produkciju albuma „Bluz po domačem“. Ona je korektna, ali je u neku ruku i šteta što je samo korektna i što nedostaje igre s dinamičkim nivoima, jačim naglašavanjima i kontrastiranjima određenih tema, bar na način kako su se nekad producirali blues albumi, a da se ne govori o modernoj blues produkciji. Pa da „Bluz po domačem’ bude dublje ‘ugraviran’ u tu skladnu razglednicu iz davnina.
Ocjena: 7/10
(Dallas Records, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
