Malo je albuma za koje bez pretjerivanja možemo reći da su zaista promijenili tijek glazbene povijesti, a jedan od njih svakako je prvijenac Ramonesa koji upravo slavi svoj četrdeseti rođendan posljednjim u beskonačnom nizu sve nepotrebnijih reizdanja. U vrijeme kada su, međutim, ‘Blitzkrieg Bop’, ‘Now I Wanna Sniff Some Glue’ i ‘Today Your Love Tomorrow The World’ prvi puta grunule iz zvučnika, činilo se kako će na prosječnog konzumenta pop kulture ostaviti traga koliko i neki od božićnih albuma Cliffa Richardsa ili Engelberta Humperdincka.
U narednim godinama o ploči zvanoj “Ramones”ispisane su tisuće stranica kritičarskih analiza i tekstova u kojima su ne samo bendovi, već i umjetnici koji s glazbom nemaju gotovo nikakve veze zahvaljivali toj četvorici njujorških “frikova” što su im promijenili život, no 1976. rijetki su, barem u Sjedinjenim Državama, uopće i primijetili da je izašao. Amerika, kojom je tih dana vladao umiveni i anemični country rock Eaglesa i “easy listening” pop kao stvoren da isprati najemotivniju scenu neke ljubavne melodrame, jednostavno nije željela upoznati naličje svog vijetnamskim ratom, siromaštvom i kriminalom razrušenog sna, pogotovo jer su joj ga “braća” Ramone u lice sasula u obliku dotad nezamislivo glasnih i brzih troakordnih eksplozija.
To u priličnoj mjeri obašnjava činjenicu da je ovih 14 pjesama izvorno prodano u tragikomično malom broju primjeraka, uz tek poneku, najčešće negativnu recenziju. Baš poput rhythm’n’bluesa petnaestak godina ranije, i punk je morao otputovati “preko bare”, točnije u gospodarski razorenu Veliku Britaniju u kojoj su najvažniji rock novinari mjesecima zazivali novi zvuk koji će otpuhati stare prdonje i njihove stadionske koncerte. Također, tamošnji klinci mnogo su se lakše identificirali sa stihovima o dosadi, otuđenosti i snifanju ljepila kao jedinom obliku “razvaljivanja” koji su si mogli priuštiti. Tek dolaskom u London, Ramonesi su upoznali nešto nalik slavi i na svoje koncerte počeli privlačiti više od 100-200 ljudi. Velik broj njih slijepo je vjerovao Joeyju kada im je govorio da se popnu na stage i pokažu što znaju, čak i ako su gitaru po prvi puta uzeli u ruke prije tjedan ili dva. Upravo iz Engleske, tisućama kilometara daleko od New Yorka i CBGB-ja, njihov je borbeni poklič “Hey Ho Let’s Go” krenuo mijenjati svijet i regrutirati sljedbenike i klonove čak i u komunističkim zemljama poput Juge, gdje su već godinu dana kasnije počeli nicati prvi punk bendovi. Kako to inače biva, Amerika je shvatila posljednja, kada većine originalne postave više nije bilo. Danas, kada “Blitzkrieg Bop” odzvanja iz zvučnika čak i na stadionu Yankeesa, stvarno djeluje nevjerojatno da, barem izvan New Yorka, u rodnoj zemlji za života nikad nisu preskočili razinu kulta.
No, vratimo se samom albumu. Kao prvo, treba istaknuti kako je pravo čudo da je uopće snimljen. Rani koncerti Ramonesa zvučali su potpuno raštimano i raspadnuto, a članovi grupe znali su se i posvaditi nasred pozornice, najčešće jer je netko počeo svirati krivu pjesmu. Čak im je i Hilly Kristal, vlasnik CBGB-ja, kluba u kojem se zakotrljala ta vjerojatno najveća rock revolucija, na audiciji rekao: “Možete ovdje nastupati, ali vaše pjesme nitko neće htjeti slušati”. Koliko je u krivu, postalo je očito već kroz nekoliko mjeseci, kada su ih krenuli gurati najznačajniji njujorški novinari poput Lise Robinson i Dannyja Fieldsa, tipa zaslužnog za diskografske ugovore Stoogesa i MC5 koji im je uskoro postao i menadžer.
Upravo Fields je nagovorio Seymoura Steina, šefa diskografske kuće Sire, da im pruži priliku te Craiga Leona da ih producira. Kompletan materijal završen je u šest-sedam dana, kako zbog minimalnog budžeta, tako i zbog činjenice da im više vremena nije ni trebalo. Vrijedi spomenuti i kako Ramonesi vjerojatno nikad nisu ni pomislili da se nalaze u prvim redovima glazbene revolucije, pošto su prema vlastitom priznanju, smatrali da sviraju bubblegum pop i svojom konkurencijom doživljavali tadašnje inačice boy bandova poput Bay City Rollersa. Donekle se i možemo složiti s njima – “Now I Wanna Sniff Some Glue” ili “Beat On The Brat” zaista su savršene pop pjesme, zarazne i melodične s izrazito “catchy” refrenima i vokalima u kojima ste mogli prepoznati čak i utjecaje ženskih skupina ranih šezdesetih, kao i jednostavnost rock pionira poput Elvisa i Chucka Berryja. Istini za volju, taj su “bubblegum na speedu” pratili tekstovi o drogiranju, crnohumorne zajebancije inspirirane jeftinim horor filmovima (“I Don’t Wanna Go Down To The Basement”), nasiljem (“Beat On The Brat”) pa čak i nacizmom (“Today Your Love…”). Dee Dee, koji je ovisnost o heroinu “sponzorirao” prostituiranjem, svoja je stravična iskustva opisao u zastrašujuće realističnoj “53rd and 3rd”, a prvi je album iznjedrio i jednu od najljepših i najjednostavnijih ljubavnih pjesama, “I Wanna Be Your Boyfriend” bubnjara Tommyja. Iza svega toga treštala je Johnnyjeva gitara čiji je zid distorzije nalikovao zujanju zubarske bušilice i predstavljao savršenu protutežu vječnim soliranjima tadašnjih rock zvijezda.
Leonova produkcija, pogotovo s vremenskim odmakom, zvuči previše tanko i ne uspijeva se približiti mahnitoj energiji njihovih koncertnih nastupa. S druge strane, samo usputan pogled na cover i legendarnu fotografiju Roberte Bayley, koju pretvorenu u spomenik možete pronaći i u dvorištu zagrebačke The Beertije, ostavljao je dojam da pred vama stoji neka moderna inačica revolveraške bande s Divljeg zapada, čiji su članovi spremni dati život jedan za drugoga, čak i ako se, poput Joeyja i Johnnyja, velik dio karijere nisu podnosili. “Ramones” nije najbolji punk album svih vremena, ali pjesme s njega zauvijek će biti “obavezna lektira” i “prva stanica” klincima koji sanjaju kako će i sami napraviti bend. Neprocjeniv je osjećaj kada s nekolicinom prijatelja uspijete skinuti i odsvirati svoju prvu stvar Ramonesa, a znati da si zaslužan za tako nešto vrijedi puno više od vrhova top-lista, platinastih tiraža i popratnih milijuna dolara. Barem je vrijedilo Joeyju, Deeju Deeju, Johnnyju i Tommyju.
Za kraj, treba napomenuti kako ovo reizdanje ne donosi baš ništa pretjerano novog i revolucionarnog, već je manje-više riječ o odavno dostupnim koncertim snimkama, alternativnim verzijama i demo snimkama, a i novi Leonov remiks, odrađen u mitskom Abbey Road studiju, nije pretjerano promijenio “zvučnu sliku” čitave priče.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
