Charlie Musselwhite u SC-u – kad blues oboji ruševine

Drugo izdanje Zagreb International Blues Festivala ove godine je dovelo legendarno ime s blues scene. Protekli tjedan u Zagrebu bio je koncertno najpopunjeniji u ovoj godini. Može se reći da je idealna opcija bila završiti ga s bluesom.

Charlie Musselwhite na 2nd ZIBF-u (Foto: Zoran Stajčić)

„Da nije bilo bluesa danas bi svi i dalje slušali polku“ – rečeno je jednom. Autora se ne sjećam, ali ono što je kazao nisam zaboravio. Još od Roberta Johnsona se i danas lome koplja na tezi je li u svemu imao prste Vrag ili sam Bog.

Vrag je vezan uz pojmove „raskršće“ i „ugovor“. Čim je u pitanju ovo potonje, zna se da je u igru ušao novac, a čim je novac u igri Vrag je već pokucao na vrata. Ali prije nego se pojavio Vrag, netko je morao otkriti magiju pentatonskog niza i uz njega otpjevati svoju životnu priču, čija poruka i mudrost stane u tri kitice. Netko čije su izmučene ruke od cjelodnevnog branja pamuka na kraju dana uhvatile gitaru koja je mogla imati i samo dvije žice i kroz samo pet tonova se obratiti Svevišnjem.

A tih pet tonova bilo je dovoljno za oslobađanje i uzlet duha. Tako je ostalo do danas. Blues je utkan u skoro sve što običavamo zvati modernom glazbom. I sam blues je proživio različite (kozmetičke) promjene, ali forma i osjećaj koji svaki put budi kod ljudi ostao je isti. Ono najvažnije u svemu jest da glazbenici koji sviraju blues ne mogu izazvati pozitivnu reakciju kod publike ako sa svakim udahom ne žive isti. Takvu vrstu samozaštite od šunda nema ni bluesovo mlađe dijete rock and roll.

Drugo izdanje Zagreb International Blues Festivala to je na jedan čudan način i dočaralo. Mala pozornica oskudne rasvjete, smještena tik uz prugu u ruiniranom i zapuštenom dvorištu zagrebačkog SC-a jedva je skrivala hrpu nabacanog starog željeza koja se nalazila iza nje. Cijeli prostora koji ponosno nosi naziv Studentski centar i asocira na mjesto okupljanja najškolovanijih, u stvarnosti liči na ruševno prigradsko odlagalište glomaznog otpada. Kao da je i taj SC s bluesom koji se širio kroz zvučnike s pozornice pjevao i svoju tužnu pjesmu o izgubljenoj ljubavi nakon koje je uslijedilo sporo i sigurno propadanje.

No blues je magija. I on je gruboj realnosti cijelog mjesta dao emociju, tako da su čak i vlakovi koji su sporo prolazili na manje od deset metara bili u ulozi jakog lajt motiva i za publiku i za glazbenike. U subotu navečer se na tu pozornicu popeo legendarni pjevač i usnoharmonikaš Charlie Musselwhite. Jedan od najvećih bijelih bluesera rođen u državi Mississippi, a odrastao u Memphisu, čovjek kojem je John Lee Hooker bio kum vjenčanju, svojim je dubokim hrapavim glasom tijekom jednoipolsatnog nastupa pred otprilike nekih sedamsto poklonika otvorio svoj „kofer pun bluesa“.

Charlie Musselwhite (Foto: Zoran Stajčić)

Šezdesetpetogodišnji Musselwhite u svom ponašanju i ophođenju s publikom je pak sušta suprotnost svom moćnom hrapavom glasu. Pravi gospodin finih manira koji ne skida uglađeni, ali misteriozni smiješkak s lica. Unosio je dobro raspoloženje i svojim opuštenim smislom za humor u pauzama između pjesama poput: „Nedavno, negdje u šezdesetima kad sam bio mlad došao sam u Chicago kako bih izgradio karijeru radnika u tvornici…“

Gfrerer, Mally & Gasselsberger Trio (Foto: Zoran Stajčić)

A čak je i onaj obično ponižavajući čin kad glazbenici s pozornice tijekom nastupa pozivaju ljude da kupe njihov CD zamotao u „fini celofan“ riječima: „Imate jedinstvenu priliku i u svom domu uživati uz našu glazbu. Samo trebate kupiti CD, a uz njega autogram dobijete besplatno. To vam osobno garantiram.“

No nije Charlie bio jedini dobro raspoložen za svirku tijekom subotnje večeri. Austrijski akustični sastav Gfrerer, Mally & Gasselsberger Trio koji je nastupio ispred Musselwhitea zvučao je kao da je došao negdje s delte Mississippija, a ne iz (za naše pojmove uštogljenog) Beča. Za razliku od njih zagorski Little Pigeon’s Forhill Blues predvođen Tomislavom Golubanom, ovogodišnjim vlasnikom Porina za najbolji blues album, prezentirao je koliko je blues ukorijenjen u glazbenu tradiciju Zagorja, a da toga nismo ni svjesni.

Carl Reuter & The Harpoons (Foto: Zoran Stajčić)

Kad se program preselio u dvoranu Teatra ITD za kvalitetno blues ozračje se pobrinuo Carl Reuter & The Harpoons. Riječ je o zanimljivom britansko-hrvatskom projektu. Naime Carl Reuter je Englez s hrvatskom adresom koji se udružio sa splitskim bendom The Harpoons.

Zajednička ljubav prema bluesu urodila je čak dvostrukim autorskim albumom objavljenom prošle godine. Iako je bila riječ o simboličnoj nakladi, Carl Reuter & The Harpoons uspjeli su u međuvremenu unovačiti i nekoliko vjernih fanova koji su ispred pozornice svojim pjevanjem i pokušajima naručivanja omiljenih pjesma povicima jasno dali do znanja koliko cijeli projekt ima smisla.

A smisla ima i Zagreb International Blues Festival koji je osmišljen da djeluje i kroz edukativne sadržaje čak i za školsku djecu, iako je pomalo porazna činjenica da u svojim povojima u kojima dovodi kvalitetne izvođače u hrvatsku metropolu ne može u jednoj večeri povući nekoliko tisuća poklonika.

No valjda smo i mi društvo koje je u povojima čak i kad je riječ o bluesu, glazbi koja je u eteru cijelo jedno stoljeće ili smo pak poput zagrebačkog SC-a pomalo zaboravljeno slijepo crijevo zapadnog svijeta kojem pod hitno treba obnova. Ona duhovna prije svega, a berači pamuka su odavno dokazali da je za to nekad potrebno samo pet tonova.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X