‘Nitko na samrtnoj postelji neće gledati unazad i reći: ‘Hvala Bogu što sam izbjegao izblamirati se”, ponudio je kao objašnjenje novog albuma Donald Glover alias Childish Gambino.
Dakako, ono „blamirati“ je u originalu na engleskom jeziku „cringe“ i Donald Glover je to rekao kao svoj odgovor, jer se usredotočio na stvaranje himničkih pjesama, želeći omogućiti osjećaj zajedništva kada se one izvode u velikim prostorima, a također se fokusirao na to da ne izbjegava iskrenost i radost na albumu za kojeg je još prije šest godina rekao da će biti posljednji pod imenom „Childish Gambino“.
U neku ruku je zanimljivo koliko je malo vremena proteklo kako bi opis konceptualnog albuma došao u krindž sferu, gotovo kao nešto nepoželjno, posebno ako se dokazani konceptualac odluči stvarati pjesme na način kako općenito velika većina slušatelja pjesme i doživljava. Slika je to današnjeg vremena, njegove prezasićenosti i uloge umjetnika u njemu od kojeg se konstantno očekuje da sa svakim novim poglavljem mora sebe ponovno potpuno izmisliti.
Album „Bando Stone & the New World“ dobrim dijelom donosi upravo taj komentar iako album izmješta u izmaštane okvire (skorašnje) distopijske budućnosti. Uz to bilo bi pogrešno odmah zaključiti da je isti „samo“ konceptualni album, već je u pitanju koncept unutar koncepta. Naime, „Bando Stone & the New World“ je najavljen kao soundtrack album predstojećeg tentpole filma – postapokaliptičnog akcijskog filma s Gloverom i Jessicom Allain u glavnim ulogama – koji se još nije pojavio, već je sa spotom za pjesmu „Lithonia“ ovog tjedna tek dobio svoj trailer. Pa se slijedom toga može reći da cijela slika multimedijalnog projekta još nije ni otkrivena.
Fokus će stoga biti usmjeren na ono što u ovom trenutku imamo, a to je glazba ovog obimnog glazbenom djelu od čak 17 pjesama, na kojem je sudjelovalo preko dvadeset koautora i više od pedeset glazbenika među kojima ne nedostaje imena iz A lige glazbene produkcije, kao što su Kamasi Washington i Michael Uzowuru, kao i švedski pop magovi Max Martin i Ludwig Göranssson, zatim trenutno vrući Khruangbin, ali posredno i Liam Howlett i pokojni Keith Flint i iz Prodigyja čija je tema „Smack My Bitch Up“ ujedno i glavna nosiva u pjesmi „Got To Be“.
„Bando Stone & the New World“ bi se u najkraćim crtama mogao opisati kao rekonstrukcija trenutno dominantnih glazbenih stilova, nešto kao Gambinova verzija svega onoga što se događa, tj. na što možete naletjeti što u radijskom eteru, što na brojnim playlistama streaming servisa. U toj mješavini primjerice hip-hop susreće elektroniku, pop punk susreće psihodeliju, a prog rock gospel. I sve je posloženo sinastično i izmiješano s filmskim dijalozima već od uvodnog bangera „H3@RT$ W3RE M3@NT T0 F7¥“ (u kojem Glover prpošno sebe naziva novim Spikeom Leejem) tako da ste konstantno kao slušatelj podsjećani da tu negdje postoji i vizualna komponenta, koja se dakako ne vidi.
„Lithonia“ donosi prvi snažni zaokret, možda na sličan način kako je Beyonce nanovo brendirala country, jer Gambino jednako uvjerljivo ulazi u himnične rock postulate, da bi s narednom „Survive“ uplivao u jednako produkcijski raskošni mellow rap i potom još više ušao u rajsko okruženje sanjive balade „Steps Beach“.
U „Talk My Shit“ samo spominjanje Billie Eilish dotičnu pjesmu stacionira u sadašnjost, no po svemu drugom je ona old school hip-hop „toksikalija“ koju na koncu sam naziv pjesme spašava da se izvuče uz ironični odmak od prpošne „bit ću jako bogat“ samohvale. A taj svojevrsni retrovizor u prošlost donosi novu sličnu vizuru kroz već spomenutu „Got To Be“ u kojoj stih „I mess myself every weekend“ oučljivo zvučno vodi do himne „vikend satiranja“, a to je „Smack My Bitch Up“ Prodigyja. Gambino taj „krindž“ raspetljava opuštajućom college rock pjesmom „Real Love“, dok „In The Night“ s Jorjom Smith i Amaarae nakon toga intrinzično donosi objašnjene i „krindž“ naslovnice albuma na kojoj se Chidish Gambino prikazao kao možebitni kradljivac kokoši (što je svakako hrabar iskorak u obračunavanju sa stereotipovima koji još uvijek vladaju na američkom jugu).
Uz spomenutu, osobni favorit mi je svakako naredna „Yoshinoya“ koja rešeta društveno-kritički, a nosi u sebi dosta (zvučne) sineastičnosti koju je imala „This Is America“. Općenito taj dio albuma posjeduje veću uravnoteženost, tako i „Can You Feel Me“ dovodi tropicana beach ugođaja najboljeg broja tj. sedam i pol minuta duge „No Excuses“ s dominantnim saksofonom Kamasija Washingtona. „Cruisin’“ i „We Are God“ dolaze kao njeni hip-hop psihodelični odjeci prije nego rock kroz „Running Around“ zauzme poziciju i u finalnom dijelu albuma.
Countryja sestilski Gambino dotiče u „Dadvocate“ da bi potom uzletio na krilima psihodelije s Khruangbinom u „Happy Survival“, a posljedni album Chidish Gambina zatvorila himnična „A Place Where Love Goes“, upravo onakva kako ju je umjetnik zamislio; ona koja može omogućiti osjećaj zajedništva kada se izvode u velikim prostorima.
Na koncu ostaje prostor za zaključak o tome koliko je „Bando Stone & the New World“ krindž album. Odgovor bi se mogao sažeti u „ne previše“ ili čak „nimalo“ obzirom na njegovu svrhu i ulogu. U neku ruku je to oproštajni album napravljen na način kako bi se oproštajni albumi možda trebali raditi – da donesu ispunjenje fanovima koliko god se činilo da je to krindž. A opet, Chidish Gambino se doima prevelikim talentom da napravi krindž album i kad se možda trudi oko toga.
Rezultat je konceptualni album pun solidnih glazbenih iznenađenja i iskoraka koji njegovu minutažu ne čini dosadnom za konzumiranje. A ako se poslužim preformulacijom Gambinovog najvećeg hita „This Is America“, možda je najbolje za ovaj album reći: „This is the music of the present“.
Ocjena: 8/10
(RCA / Menart, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
