Kćerka pjevačice Dee Dee Bridgewater otvorila je 4. Avantgarde Jazz Festival u Rovinju. Majka je prošlog ljeta koketirala s bluesom, China je pak otišla puno dalje, da ne kažem, dublje.
Koncepcija bluesa koju njeguje China Moses jedna je od najzanimljivijih u ovom trenutku. Dinah Washington je alfa i omega njenog, ne samo, pjevačkog stila. To je dubinsko proživljavanje lika i djela svog idola, svoje heroine, skoro pa na identičan način kako je njena majka Dee Dee Bridgewater ‘ušla u kožu’ Billie Holiday 2010. godine s albumom “Eleanora Fagan (1915-1959): To Billie with Love from Dee Dee Bridgewater”. Nije ona ‘samo’ Dinin klon. Bilo bi žalosno da jest. Dinah Washington za nju je samo nešto poput vrata percepcije – vrata za ulazak u blues.
Blues koji interpretira potpuno je drugačiji od današnjeg poimanja i izvođenja istog. Za Chinu Moses blues je, izravno kazano, opaka jebačina – ključ afroameričke glazbe koja je i danas mega popularna najviše zbog tog elementa koji je ili seks ili poziv na njega. Matrica tog ključa nastala je 10. kolovoza 1920. kada je Mammie Smith and Her Jazz Hounds snimila „Crazy Blues“ za Okeh Records. Bila je to naime prva snimka ikada koju je otpjevala crnkinja. „Crazy Blues“ se u mjesec dana prodao u 75.000 primjeraka i pjesma o ženi koja je spremna baciti se pod vlak ili ubiti policajca da bi osvojila srce željenog muškarca nočekivano je postala hit. Tad je postalo bjelodano jasno kako slušatelje ne zanimaju samo pjevači šlagera, opere i polke. Od tada je seks glavni začin crne glazbe.
China Moses upravo je iz tog razloga otpjevala „Crazy Blues“ u rovinjskoj dvorani Adris u petak prilikom otvorenja 4. Avantgarde Jazz Festivala. I to ju je otpjevala jednako luckasto i psihotično na mikrofon koji je po uzoru na stare produkcijske dosege slao samo visoke tonove u razglas, kao da je u pitanju reprodukcija nekog prepotopnog vinila. No i to je samo bio šlag onoga što je Moses izvela do tada tijekom blues koncerta preopunog vodviljskih preokreta.
Iako su pjesme Dinah Washington bile okosnica cijelog koncerta, na repertoaru su se našle i druge veličine iz bogate blues pjesmarice, posebice one ženske veličine. Pored već spomenute Mammie Smith, Moses je otpjevala klasik „My Kitchen Man“ Bessie Smith, a potom i „Cherry Wine“ Esther Phillips. Skoro za svaku pjesmu je imala vezanu priču. Za „Cherry Wine“ je bila posebno zanimljiva jer ona dosta objašnjava to njeno opako blues rebelijanstvo. Bila je to priča o njenoj baki, tj. majci Dee Dee Bridgewater. „Moja baka nije baka koja peče kolače, već ona koja pije martini i karta se vikendom s prijateljima“, izjavila je Moses i dodala kako je baka svoju kolekciju kinky jazza i bluesa koji nisu za dječije uši skrivala od male Chine koje je naravno upravo to ‘skriveno blago’ najviše slušaja jer je bilo zabranjeno. Kad se sve uzme u obzir jasna je ta njena opčinjenost bluesom jer je naravno u dječijoj dobi više bila interesantna baka brijačica od majke pjevačice.
Treba uzeti u obzir i jasnu distinkciju od muškog i ženskog bluesa. Oni su prilično oprečni gotovo u svemu. Dok se, karikirano, muški blues vrti oko teme: „napustila me žena, izgubio sam posao“, ženski blues je pak energetska bomba, histerija zbog muške nesposobnosti, što seksualne, što zbog toga što (on) nije našao posao, i onda ta životna suspregnutost eksplodira na pozornici poput orgazma. China Moses je upravo blueserica u tom smislu. Bio je sinoć gotovo pa nestvaran orgazam koji je proživjela dok je pjevala Dixonovu „I Just Want To Make Love To You“ koji je počela zadirkivanjem publike u smislu neka digne ruku onaj tko je htio poševiti nekoga koga ne bi smio, dok je ona otvorereno rekla kako je Robert Downey JR taj koji je uzbudi svaki put kad ga vidi na ekranu, čak i kad ga gleda s mužem. „I Just Want To Make Love To You“ u verziji njenog kvarteta upravo je bio seks koji se na kraju zatresao u uz njezine krikove. Pa sad je li klimaks samo bio vokalni? Ne bih se mogao okladiti.
Njen prateći bend kojeg predvodi pijanist Raphael Lemonnier uistinu je bio vrhunski. To društvo Francuza ‘kuhalo’ je blues kao da su vremeplovom došli iz nekog američkog juke jointa, a ne iz Pariza. Jest da je jazz festival otvoren bluesom, ali iskre su frcale na sve strane. China Moses je oduševila rovinjski publiku na jednak način kako je to već dvaput učinila njena majka. Ne pada jabuka daleko od stabla…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
