Sve je više pitanja, a sve manje odgovora o povezanosti naprasnih odlazaka dvojice poznatih pjevača.
Drugo za čim se kao dokazom ovlaš poseže u medijima su tekstovi pjesama, i to po mogućnosti onih popularnijih, bez obzira jesu li napisane prije nekoliko desetljeća. U slučaju Linkin Parka nikome nije palo na pamet uzeti u obzir posljednji album „One More Light“ kojeg bi se po tekstovima moglo svrstati u najbenigniju pozitivističku liriku novije glazbene povijesti, koja je u potpunom kontrapunktu s tekstovima s prvog albuma „Hybrid Theory“ od prije sedamnaest godina, kojeg sad neki razmatraju. Ista stvar bila je i s Cornellom. Analizirale su se koncertne set liste Soundgardena, posebice iz Detroita, a kasnije se pod povećalo stavljao i svaki zarez najpopularnije pjesme „Black Hole Sun“, kao da se s albuma „Superunknown“ starog 23 godine ne može uzeti par egzaktnijih komada u razmatranje. Uzmimo na primjer samo „The Day I Tried To Live“ ili posljednju sedmominutnu, gotovo olovnu „Like Suicide“, pa ako se baš i moraju raditi nemušte analize, da bar onaj tko ih je radio pokaže bar minimalno poznavanje materije. I opet, nasuprot tome i posljednji Cornellov album „Higher Truth“ odzvanja daleko pozitivnije i staloženije od iti jednog prijašnjeg albuma, čak toliko da se može zaključiti i kroz tekst naslovne „Nearly Forgot My Broken Heart“ da se Chris izliječio od depresije. Po tome ispada da roker postaje suicidalan kad snimi album pozitivna ozračja ili kad uzme pilulu-dvije Ativana.
U svemu postoji još jedan izuzetno škakljiv detalj, a taj je poznat svakom glazbeniku koji se popeo na pozornicu i odsvirao publici nešto svoje. Koncerti su glazbenicima terapija. Bili loši, ili dobri, oni na kraju uvijek donesu osjećaj pozitivnog pražnjenja i zajedničkog podviga. Mogu oni završiti i svađom u backstageu, ali je ona obično fokusirana na to da je netko podbacio. Svaki bend je istovremeno i svojevrsna zatvorena terapijska grupa koja djeluje po svojim pravilima, čak se i kuđenjem nekome daje do znanja da je važan toj grupi, jer nema te grupe u kojoj postoji iti jedan bespotreban i suvišan član (čak ni Bez u Happy Mondays, op.a.). Bendovi zato i nastaju jer ljudi žele aktivno sudjelovati u nečem kreativnom. Svaki glazbenik će se dakle složiti da netom odsvirani koncert donosi opuštanje od adrenalina, smiraj duše, svojevrsno poravnanje. Ima li tu prostora suicidalnim mislima?
U svrhu ovog teksta istraživao sam koliko je glazbenika osim Chrisa Cornella namjerno sebi oduzelo život netom nakon koncerta. Stao sam nakon 120. stranice Googleovog preglednika, iako već nakon 70. stranice iskaču kojekakvi tekstovi i statistike koji nemaju veze s tim. Prvih pedesetak stranica pripada Chrisu Cornellu, a među njima se našao i Charles Haddon, frontmen electro-pop trija Ou Est Le Swimming Pool. Jesu li njih dvojica jedini u povijesti moderne glazbe koji su to učinili nakon koncerta, ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali je neupitno da lista nije velika. Neuporedivo je veći broj onih koji su skončali na samoj pozornici, ali tu nije riječ o suicidu.
Za razliku od Cornella, spomenuti nesretni Charles Haddon imao je svega 22 godine i, uvjetno kazano, prilično jak motiv za svoj tragični svršetak. Naime, Haddon je 2010. godine, tijekom nastupa svog benda na belgijskom Pukkelpop festivalu, skočio s pozornice u publiku i pri tome slučajno teško ozlijedio kralježnicu djevojci na koju je pao. Potpuno ustrašen posljedicama svog postupka jer se bojao da djevojak više nikad neće hodati, otišao je na festivalsko parkiralište gdje je kasnije pronađen mrtav. Belgijska policija zaključila je nakon očevida da se najvjerojatnije radilo o samoubojstvu.
Gledano u tom svjetlu, smrti Chrisa Cornella čini se potpuno besmislenom, ničim motiviranom i nenajavljenom. Ljudi tako gube život u nesretnim slučajevima. Koliko zrelih, situiranih, uspješnih, ostvarenih i s voljenim obiteljima odlaze na taj način ne ostavljajući nikakvu poruku ili objašnjenje za svoj čin? Bennington? Svako tko ima obitelj također se lako može zapitati, kako uopće uspjeti biti sam u kući kad imaš šestoro djece i kako pored svog tog dnevnog druženja i kontakta ukalkulirati vrijeme kad ćeš ih zauvijek napustiti?
Epilog je da se dobiva dojam da su javne verzije tih nasilnih odlazaka bile javne i prije nego li su policija i ostale medicinske službe završile svoj posao uz mainstreamaški ovlaš zaključak: rock and roll = suicide.
„Na puno pitanja nisam dobila odgovor“, izjavila je ogorčena Vicky Cornell 1. lipnja za američki Rolling Stone, a čini se kako bi taj njen zaključak lako mogao biti obistinjen i u slučaju naprasnog odlaska Chestera Benningtona. U takvoj situaciji ne treba čuditi da se razbuktavaju razne teorije, kao što možda ne treba u potpunosti isključiti da u njima nije skriven bar djelić istine.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
