Chris Eckman jedan je od najzaposlenijih glazbenika na svijetu. Nakon raspuštanja The Walkaboutsa nastavio je solo karijeru, producira razne glazbenike iz cijeloga svijeta i vodi world music etiketu Glitterbeat Records. Ovoga četvrtka nastupit će sa Bambi Molestersima u oživljavanju njihovoga zajedničkog projekta The Strange na koncertu u Vintage Industrial Baru, što je bio dovoljan povod za razgovor o njegovim brojnim glazbenim putovima, ali i političkoj situaciji u svijetu danas.
Dvanaest godina prošlo je od “Night of Forgotten Films”. Kako to da ste se baš sada odlučili vratiti projektu The Strange?
Chris Eckman: Netko nas je pitao. Vintage Industrial Bar nam je pristupio i pitao nas, a mi smo imali vremena, pa smo pristali. Također, prije dvije godine svirali smo skupa na dvadesetoj obljetnici Bambi Molestersa 20th, i to je super prošlo, pa smo pomislili kako bi smo to mogli i trebali napraviti. Vrlo je zabavno, uživamo u zajedničkoj glazbi i društvu.
Kako ste se uopće spojili vi i The Bambi Molesters?
Chris Eckman: Pozvali su me da sviram akustičnu gitaru na albumu “Sonic Bullets”, no kada sam došao u studio, uvalili su mi neki tekst i zamolili me da umjesto toga otpjevam pjesmu. Tako je na neki način ono što će postati The Strange započelo prvoga dana kad smo se upoznali.
Ima li šanse da se u skoroj budućnosti dogodi i novi album The Strangea?
Chris Eckman: To svakako mogu zamisliti. Na koncertu ovaj tjedan ćemo svirati i jednu novu obradu, a to se odvilo veoma brzo. Mislim da je vrijeme za novi album Strangea. Trebali bismo snimiti barem jedan svakih trinaest godina.
A vaši solo albumi? “Harney County” je jedan od najboljih albuma u posljednjih pet godina, kada možemo očekivati nasljednika?
Chris Eckman: Hvala, to je vrlo lijepo od tebe. Polako radim na novoj ploči, ali sada otkako vodim i izdavaštvo, treba mi mnogo više vremena. Ciljam nešto izdati 2018. godine.
Bili ste ponovno u studiju i s Dirtmusic, svojim projektom sa Hugom Raceom. Možete li nam reći što o tome?
Chris Eckman: Snimali smo u Istanbulu s Muratom Ertelom iz velikog turskog psihodeličnog benda Baba Zula. Slobodni jam s turskim udaraljkama i Muratom na električnom sazu. Nešto sasvim drugačije, ali smo vrlo uzbuđeni po pitanju rezultata.
Albumi The Walkaboutsa ovih dana mahom dobivaju svoja vinilna izdanja. Uza sav rad koji smo nabrojili, hoćete li ikada ponovno naći vremena za najslavniji od svojih bendova?
Chris Eckman: U tišini smo prestali s radom 2014. godine, kada je postalo jasno da svi skupa nemamo kolektivnog vremena i energije kako bismo to radili na onoj razini na kojoj smo to htjeli da bude. Posljednji album “Travels in the Dustalnd” bio je dobro mjesto za završetak. Smatrali smo da je ploča snažna i turneja je bila odlična – mnogo rasprodanih koncerata itd. Osjećali smo da tu treba stati… na vrhu.
Pričajte nam o Glitterbeat Recordsu. Osvojili ste nagradu WOMEX treću godinu u nizu.
Chris Eckman: Divlja je to pustolovina. Nikad nisam sanjao da bih mogao voditi izdavačku kuću, a uspjeh koji smo doživjeli bio je neočekivan. Na kraju se sve svodi na izvođače. Zato smo i osvojili nagrade. Naši izvođači snimaju sjajne ploče. Sve to oduzima mi mnogo vremena i pažnje, ali vrijedno je toga. Uzbudljivo je i zadovoljavajuće skretati pozornost na izvrsnu glazbu izvan angloameričkog i europskog područja. Tako je mnogo izvanrednih globalnih umjetnika za koje se ne čuje izvan granica njihovih domovina.
Kako se dogodilo to da ste producirali sevdah album?
Chris Eckman: Damir Imamović i ja imamo zajedničkog prijatelja, Roka Košira koji vodi world music festival Druga Godba u Ljubljani. Rok je pomislio kako bi bila dobra ideja da surađujemo i dao Damiru CD koji sam snimio u Maliju s Lobi Traoreom. Damiru se dopao zvuk i vibra toga, pa smo odatle nastavili. Projekt nam je donio mnogo zadovoljstva. Znao sam vrlo malo o sevdahu kada smo započeli, ali sada svakako znam više.
Producirali ste i neke od najboljih albuma izvođača kao što su Willard Grant Conspiracy i Terry Lee Hale, ali u posljednje vrijeme najviše radite s raznim izvođačima iz Malija. Kakav je život u Zapadnoj Africi?
Chris Eckman: Kvragu, producirao sam čak i zadnji album Bambi Molestersa! No da, u posljednje vrijeme sam snimio mnogo ploča iz Malija i dvije s Azizom Brahim iz Zapadne Sahare. Njezin posljednji album završio je na prvom mjestu europskih world music ljestvica. Ona stvara čudesnu glazbu i bila mi je velika čast raditi s njom. Naravno, život u Zapadnoj Africi je strašno težak. Siromaštvo je razorno, kao i politička situacija. Kada sam prvi put došao u Mali 2006., bilo je mirno. Ovoga siječnja navršit će se peta godina rata na sjeveru, što je čak i na glazbu imalo užasan utjecaj. Lokalna se scena polako urušava: klubovi, studiji i mali izdavači svi redom nestaju. Tragično je to i vrlo je teško tome svjedočiti.
Označava li izbor Donalda Trumpa za predsjednika kraj svijeta kakav poznajemo?
Chris Eckman: Vjerojatno. I ne osjećam se dobro. Odmaram se od vijesti nakon izbora. Nitko od nas ne može pohvatiti i probaviti količinu ludila koje se zbiva svakodnevno. Trebat će nam mnogo energije narednih godina za borbu protiv sveg tog sranja. Sada se moram odmoriti. Ali borba koja nas čeka stvarna je i trajna. Trebat će nam uzajamno prijateljstvo, kolektivna snaga i jebeno dobri ‘mixtapeovi’ da preživimo godine koje dolaze.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
