Kontrabasist, skladatelj i aranžer Christian McBride jedan je od najvažnijh jazz glazbenika današnjice. Iako se drži podalje od glamura i svjetala velikih pozornica, kritičari, publika, ali i kolege glazbenici nedvosmisleno iskazuju poštovanje prema njegovom stvaralaštvu. Nakon što je puno puta bio proglašavan najboljim kontrabasistom i bas gitaristom, čitatelji časopisa DownBeat su ga u posljednjem prošlogodišnjem broju proglasili kontrabasistom i jazz umjetnikom godine.
Velik dio svojeg ugleda Christian McBride stekao je upravo zbog vođenja Big Banda koji je već godinama jedan od najzapaženijih na jazz sceni. Zato je ta tema prisutna u svim našim razgovorima u zadnjih desetak godina.
McBride obožava voditi big band, to je jedna od njegovih najvećih strasti. Sa svojim je Big Bandom snimio dva albuma: “Bringin’ It” i “The Good Feeling”. Za oba je dobio nagradu Grammy u kategoriji najboljem orkestralnog jazz albuma. “Ne samo da su momci i djevojke iz mojeg Big Banda stvarno izvrsni glazbenici, već su i moji dobri prijatelji”, objašnjava. “Zabavno je biti na putu s ljudima s kojima se stvarno voliš družiti. To čini razliku, stvaranje glazbe mi čini još zabavnijim. Nikad nemam neku drugu namjeru osim sviranja glazbe. Jednostavno uživam svirati s njima. Znam da, posebno u jazzu, uvijek postoji jako svijetlo svjetlo usmjereno na intelektualizam, pritisak na donošenju neočekivanog. Uvijek se očekuje nešto drukčije. Trebali bismo stvarati takvu glazbu koja nas i publiku čini sretnima, jer ako možete emocionalno komunicirati s ljudima to će pokrenuti i intelektualni segment. Prvo ide srce, a potom glava, a ne glava pa srce, iako mnogi glazbenici rade obrnuto.”
Zbog loše ekonomske situacije u današnje je doba teško kontinuirano voditi big band, iako to je važna tradicija jazz glazbe. Tek je nekoliko glazbenika kojima to uspijeva, a da nemaju institucionalnu podršku. Međutim, McBride je svjestan koliko je važno održavati je na životu, iako nije spreman na kompromise. “Neke tradicije prirodno nestaju, ali neke ne”, rekao je. “Big band tradicija ne nestaje jer to je sjajna i briljantna tradicija. Mogu sjediti ovdje i pričati o svim tim velikim big bandovima iz prošlosti, ali danas djeluju big bandovi koji su ostvarili individualistički pristup. Neki su tradicionalni, neki su negdje u sredini. Ima dovoljno mjesta za sve. Volim sve te big bandove. Volim orkestar Marie Schneider, volim Jazz at Lincoln Centre Orchestra, volim Clayton-Hamilton Big Band, volim Darcy James Argue’s Big Band, orkestar Gordona Goodwina također.”
Nešto što ne postoji
McBride svoj Big Band vodi na temeljima zdrave tradicije jazz orkestara, one u kojem je, između ostalog, važan swing. “Swing je neizmjerno važan”, tvrdi. “Svi će prepoznati kad netko swinga. Swinging je u osobnosti osobe. Thelonious Monk swinga, Roy Haynes swinga. Možete to zaključiti po načinu na koji hodaju, govore, ponašaju se. Swinging i grooving su način života. Zvuči kao da profiliram, ali za neke glazbenike možete reći da swingaju jače od drugih. To bi trebala biti neka vrsta prirodnog zajedničkog temelja za svakoga tko se naziva jazz glazbenikom. Ne morate to raditi cijelo vrijeme, ali kad swingate trebali biste to raditi dobro. Najvažniji član benda za mene je bubnjar, jer mi smo motor u autu. Dakle, ako bubnjar i ja swingamo, svi ostali bi također trebali dobro swingati.”
Bigbendaško iskustvo McBride je stjecao svirajući, primjerice, s orkestrima Marie Schneider i Jazz at Lincoln Center Orchestrom koji vodi Wynton Marsalis. Posebna situacija bila je kad je dirigirao Count Basie Big Bendom. “Bilo je to čudno”, rekao je. “Bio sam glazbeni direktor proslave stote obljetnice Franka Sinatre u Los Angelesu. Moj je posao bio kurirati program. Morao sam dirigirati Count Basie Big Bandom uz koji su nastupili brojni pjevači različitih stilova: Kurt Elling, Jose James… Čovječe, kao da sam sanjao – stojim ispred Count Basie Big Banda i dirigiram. Osjećao sam se kao da sam Quincy Jones. Jose James je bio nevjerojatan. Pjeva sve stilove. Pjevao je “Luck Be a Lady”, “I’ve Got You Under My Skin” i druge standarde.”
Govorimo li o McBrideovom autorskom radu, kod njega skladanje i aranžiranje nije odvojeno. Za njega je to jedno. “Kad aranžiraš, ujedno skladaš”, rekao je. “Tada razmišljaš o nečemu što ne postoji. Čak i ako uređuješ prethodno napisano djelo, u njega unosiš nešto novo. Čuo smo neka djela koji su toliko prearanžirana da bismo to mogli nazvati originalnom skladbom.”
Glazba koja pokreće
Osim za vlastite skladbe McBride piše aranžmane i za jazz, i ne samo jazz standarde, primjerice skladbe Bennyja Golsona, Freddiea Hubbarda ili McCoya Tynera, ali i Stinga. Tako odaje počast ovim glazbenim velikanima, ali ujedno ta mu je glazba bliska, upoznao ju je iz prve ruke, jer svirao je sa svakim od njih. Posebice su dojmljivi njegovi aranžmani za skladbe Bennyja Golsona. Kad ih slušamo osjećamo kao da uzvikuje: “Hej ljudi, to je Benny Golson, on je neizmjerno važan!” Sve to sastavni je dio identiteta njegovog stvaralaštva. “Nastojim imati na umu kakav je duh djela”, govori. “Razmišljam o tome kako su ti glazbenici svirali, o energiji koju su osjećali dok su svirali. Postoje trenuci kad možete razmišljati potpuno izvan okvira, kao, na primjer kad sam pisao aranžman za Stingovu skladbu “Walking on the Moon”. Sastav Police je svirao tu pjesmu s teškim, teškim reggae back beatom, ali dobro sam razmislio prije nego sam je počeo pripremati za izvođenje s mojim sastavom. Pretpostavljam da Mjesec nema težak back beat. Ako stvarno hodate po Mjesecu, to je vjerojatno više s lakoćom, usporeno. Zato sam preuredio tu skladbu tako da pokušam uhvatiti taj osjećaj. Očito to nije ono što je Sting imao na umu, ali prerogativ je umjetnika promijeniti to na način na koji misli da je blizak njegovom poimanju glazbe. Kad radim aranžmane za big band, posebice za skladbe Freddieja Hubbarda, Joea Hendersona i McCoya Tynera, znam kakve su im namjere bile kad su pisali te skladbe. Pokušavam to imati na umu. Mnogi su ljubitelja jazza i glazbenici previše posvećeni kršenju tradicije, kao da bi trebali raditi samo nešto što je stvarno pomaknuto i osobno za njih. Netko tako velik kao što je Freddie Hubbard ne bi trebao biti gurnut u stranu zbog eksperimentalnih ideja s kojima se već eksperimentiralo. Naime, riječ je o proučavanju povijesti i slavljenju naivnosti. Ako ste stvarno proučavali povijest ove glazbe znate da u njoj doista nema toga s čime se već nije eksperimentiralo. U smislu tehnologije – to je nešto drugo, ali razmišljam u smislu onoga što mnogi jazz glazbenici i mnogi jazz pisci smatraju posebice važnim, što je bilo ključno u nekom trenutku u zadnjih sto godina. Zapravo, samo radi ono što voliš i što znaš! Nemoj biti opterećen time da pokušavaš biti drugačiji. Ti već jesi drugačiji i bez nastojanja da to budeš. Dakle, sa svojim big bandom samo pokušavam stvarati glazbu koja me pokreće, jer to što me pokreće pokrenut će barem još jednu osobu u publici.”
Ludi genij
McBride je i plodan skladatelj. Za svoje albume, uz obrade poznatih pjesama, često snima vlastite skladbe. “Svi vođe bendova znaju što žele”, objašnjava. “U svojoj glavi čuju zvuk i u većini slučajeva poznaju svirače koji će im pomoći ostvariti taj zvuk. Za mene je najvažnija osoba u bendu bubnjar i zato svaku skladbu uvijek gradim oko njega. Volio bih imati disciplinu kako bih bio bolji skladatelj. Dobar sam skladatelj, nisam sjajan, nisam loš, točno sam u sredini, ha ha ha. Uvijek sam se duboko divio skladateljima kao što su Chick Corea, Wayne Shorter, Pat Metheny, Maria Schneider. Oni mogu disciplinirano sjediti i cijelo vrijeme pisati glazbu. Volio bih da i ja mogu tako. Vjerojatno bih mogao kad bih radio na tome, ali moje najbolje skladbe obično se pojave kad imam rok i kad mi ponestaje vremena. Kad sam imao puno vremena i pokušavao skladati bilo mi je psihički teško jer postavljao sam si previše pitanja. Težak sam prema sebi – razmišljam o tome zvuči li dobro, zvuči li kao nešto što sam već napisano, zvuči li kao nešto što je netko drugi napisao… Kad se jednog dana tome posvetim svim srcem proces će biti drugačiji; tri ili četiri puta u tjednu sjest ću za klavir ili uzeti u ruke bas i reći: “Danas ću napisati osam taktova”. Čak i ako nije dobro, samo četiri puta u tjednu napisati četiri takta, to će biti dobar početak. Thad Jones je bio nevjerojatan skladatelj i aranžer. Pokušavam prodrijeti u njegov mozak jer bio je jedan od najfascinantnijih glazbenika. Mogao je aranžirati i pisati glazbu bez klavira, bez instrumenta. Mogao je sjediti i diktirati nekome što treba zapisati, kakva će skladba biti, kakav će aranžman biti. Bio je ludi genij. Diktirao je iz glave, kao da to vidi i čuje. To je ludo! To me potaknulo da iznimno ozbiljno shvatim priliku da započnem pisati za big band, jer želio sam napraviti dobar posao.”
(Preuzeto iz Novog lista od 8. siječnja 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
