Chuck E. Weiss ‘Red Beans and Weiss’ – i dalje ekstremno cool

Kolega, miljenik i uzor Toma Waitsa i Johnnyja Deppa ima novi novi album.

Chuck E. Weiss 'Red Beans and Weiss'

Chuck E. Weiss je rođen i odrastao u Kansasu gdje su mu roditelji imali trgovinu s pločama u kojoj je mladi Chuck izučio (pra)povijest američke glazbe, a u baru Ebbets Field je u nastupima predstavljao svoju glazbenu eklektičnost, kao i rijetko viđenu stilsku opičenost i upravo je tamo upoznao Toma Waitsa, s kojim je sklopio prijateljstvo koje će mu obilježiti karijeru.

Kad se doselio u motel Tropicana u Los Angelesu, Waits je već živio tamo u nevjerojatnom neredu i oko njih se okupilo društvo vanvremenskih hipstera poput Roberea Marcheseja, menadžera legendarnoga kluba Trubadour u kojem je ova ekipa žarila i palila, vratara-pjesnika Paula Bodyja, te Waitsove tadašnje djevojke Rickie Lee Jones čija je netipična pop pjesmica posvećena Weissu, „Chuck E.’s in Love“ postala neočekivani hit.

Teško je uopće pobrojati sve pjesme u kojima Waits spominje Weissa, neke su čak i zajedno napisali, a kad se 1999. Chuck odlučio vratiti u studio osamnaest godina nakon neuspješnog prvijenca „The Other Side of Town“, fenomenalni povratnički album „Extremely Cool“ producirao mu je upravo stari, slavni prijatelj Tom. Kuriozitet na tom albumu bila je činjenica da je na singlu „The Devil in The Blue Suede Shoes“ kao izvršni producent bio potpisan Johnny Depp, koji je pjesmu koristio u svom filmu „The Brave“.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=fSCyk2QwHyE[/youtube]

Petnaest godina i dva albuma kasnije, Weiss objavljuje „Red Beans and Weiss“, album na kojem Waits i Depp ponavljaju uloge egzekutivnih producenata. I dok je na „Extremely Cool“ Waits bio taj koji je svirao i pjevao, ovaj put to čini Johnny Depp na nekoliko pjesama, prvenstveno na singlu „Boston Blackie“, na kojoj je naveden kao aranžer, gitarist, bubnjar i prateći vokal.

Weissovi tekstovi variraju od krajnje eklektičnih, preko otkačenih i šašavih do krajnje blesavih, no to savršeno pristaje uz njegov imidž i reputaciju. U „Exile on Main Street Blues“ u jednu je strofu ugurao motive iz gotovo svih pjesama sa legendarnog istoimenog albuma Rolling Stonesa („Well let loose now girl, let it all hang down/’round up those people, movin’ ’em out of town/Bring me a little drink from your lovin’ cup/Shake your hip mama, keep me all shook up/Feelin’ so happy like a natural child/Help me do the boogaloo all down the line/Come on Virginia, let’s shoot a little dice/My sweet black angel, won’t you please shine a little light).

Likovi koji se pojavljuju u pjesmama sežu od Staljina do Huckleberry Hounda i uz mnoge druge osobe iz Weissove prošlosti svi su zajedno nacrtani u gužvi na naslovnici albuma koja podsjeća na onu sa „Sgt. Peppera Beatlesa“. Album kao cjelina kvalitetom ne doseže Weissov vrhunac „Extremely Cool“, ali kompaktniji je od svoja dva prethodnika „Old Souls & Wolf Tickets“ i „23rd & Stout“. „Tupelo Joe“ otvara album kao rockabilly uragani jednostavno tjera na plesanje dok Chuck E. melje besmislice u mikrofon. Slijedi divlji kaos svih mogućih stilova od bluesa, rocka, jazza, bopa, R’n’B-ja, mariachi cirkusa, pa čak i smiješne kombinacije funka i rapa na „That Knucklehead Stuff“.

Cijeli taj kaos u svojoj zajebantskoj opuštenosti rezultirao je punim pogotkom i vjerojatno najzanimljivijim albumom ovoga bogatog travnja.

Ocjena: 8/10

(Anti, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X