Opet se dogodilo ono što se ovdje ne događa često, a to je velika brojnost publike na jednom jazz koncertu. Suradnja grupe Chui i Jazz orkestra HRT-a nije samo jedna velika produkcija – to je jedna velika priča- Priča koja se svakako treba nastaviti odvijati.
Da bi se shvatila suradnja grupe Chui i Jazz orkestra HRT-a treba razumjeti vizije dva čovjeka koje su se stjecajem sretnih okolnosti stopile u jednu, što je u konačnici dovelo i do organskog stapanja dva glazbena kolektiva u nesvakidašnju glazbenu leguru očaravajućeg sjaja. Prvi je Toni Starešinić, klavijaturist i osnivač prvotno trija, a danas kvarteta Chui, koji je iz usputnog projekta u kojem se jazz eksperimentalno susretao s izazovovima klupske glazbe današnjice prerastao u hrvatski glazbeni fenomen po popularnosti koju je svakim danom sve više dobivao. Drugi je Andreas Marinello, nevjerojatno entuzijastičan dirigent Jazz orkestra HRT-a koji je očigledno žudio za novim izazovima u kojima je spomenutoj glazbenoj instituciji, koja je prošle godine proslavila 70 godina rada i postojanja, želio dati novu, dodatnu, vrijednost u 21. stoljeću. Taj entuzijazam prelio se na sve učesnike ovog projekta od samog početka i što je preko nekoliko koncerata i snimanja albuma, kulminiralo na sinoćnjem nastupu u Velikom pogonu Tvornice kulture.
Nije to samo veliki posao u raspisivanju aranžmana za jedan orkestar, iz čega bi se po nekom automatizmu trebalo govoriti o značaju tog velikog projekta. Riječ je tu o silnoj šarolikosti stilova i utjecaja koji su se našli pod jednom kapom i koji su fuzionirani u jednu originalnu cjelinu koja pulsirajuće komunicira s brojnom publikom, a to se ne bi moglo dogoditi da svaki član Jazz orkestra tu nije s guštom ugradio sebe. Suradnja Chuija i Jazz orkestra je let slobode i nesputanosti. To su oni trenuci gdje osjetno svi glazbenici propituju bilo stvarnosti, gdje je (jazz) tradicija samo još jedan fiktini instrument kojem se traži uloga u nečem novom, neisprobanom, a time i uzbudljivim.
Ta suradnja je nešto što upravo Jazz orkestar HRT-a izvlači iz sigurne zone i laičkim okom gledano upravo će ovaj uspješni iskorak s grupom Chui biti nešto po čemu će biti zapamćen Orkestar u (n)ovom mileniju, orkestar koji je u percepciji javnosti obično do sada bio nešto poput inventurnog artikla nacionalne televizijske kuće, dakle nešto što treba zadovoljavati potrebe unutar kuće.
O okoštalosti te strukture progovorio je i sam Marinello u jednom od obraćanja publici „Kad god me netko pitao s kim radimo i što pripremamo, na svaki spomen grupe Chui dobio sam odgovor: S kim? Kaj? Ko su ti?“, rekao je pred punim auditorijem Tvornice, a potom dodao: „Mislim da bi oni trebali malo više izlaziti, pa bi valjda onda i znali.“ Na to je dakako dobio veliki aplauz, jer sažetije od toga se nije moglo bolje opisati strukturalni problem u kojem se od mediokritetske sljepoće, neobrazovanost i indolentnosti ne vide istinske vrijednosti boljitka. Nismo mi društvo bez ideja i progresivnih pojedinaca. Naša nesreća je u tome što su strukture toliko zagađene negativnom selekcijom da se ideje boljitka i progresivni pojedinci drže u zepećku sve dok to ne prestanu biti. I onda se sve svodi na (sretne) incidente koji povremeno vraćaju nadu. Suradnja Chuija i Jazz orkestra HRT-a upravo je jedan takav sretni incident. To je estetika koja se otela blaziranosti i koju je prepoznala publika.
Dvaput zaredom su Chui i Orkestar rasprodali dvoranu Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti, nakrcali Ljetnu pozornicu na Bundeku, snimili jedan od najboljih prošlogodišnjih albuma uzimajući u obzir cijelu scenu i evo sad kao novi trijumf u nizu napunili Veliki pogon Tvornice kulture. U nepune dvije godine ova zemlja je tako dobila hvalevrijedan glazbeni brend, koji bi, za početak, mogao nastupiti na svakom regionalnom jazz festivalu i tamo pokupiti oduševljenje publike kakvo ima i na domaćem terenu, kao što bi bez problema mogao briljirati i na svjetskim festivalskim ‘okupljalištima’ sličnog profila.
Sjećam se te zanimljive pričice iskristalizirane prije pet godina negdje pred objavu drugog albuma „The Second Arrival“ oko vanzemaljca po imenu Chui koji je pao tu gdje je pao i odlučio među Zemljanima širiti dobru volju. Pričica je naravno uvijek dobar marketinški trik, jer je poželjno da se glazba vrti ono neke priče. Koliko god naizgled bila banalna, kao i svaka priča o nekom fiktivnom liku koji padne na Zemlju i tamo zatekne ono što zatekne, tako je ta crtica o Chuiju kroz čiji se karikaturistički ilustrirani lik sažeto objašnjava stremljenje tadašnjeg trija Starešinić, Dobranić, Jocić u provociranju glazbene učmalosti nečim novim što je naravno po tome kako su stvari ovdje stajale moglo jedino biti protumačeno nečim ‘nezemaljskim’. I upravo je taj pozitivni stav usmjeren k (nužnim) promjenama i željom za pomakom inficirao kasnije i jednog Andreasa Marinella, za kojeg sad sa sigurnošću možemo reći da je bio (i ostao) pravi čovjek na pravom mjestu za glazbenu eskalaciju u nešto veće i značajnije.
Kao jedna od značajnih spona u tom osjetljivom mikrosvijetu ovdašnjih jazz prilika svakako je i Joe Kaplowitz, jer ne samo zbog toga što je dodana vrijednost imati Amerikanca u igri kad je jazz u pitanju, jer je to njegovo ‘prirodno okruženje’, već i njegovog zaigranog angažmana i osjećaja za show koji je i sinoć pokazao zasviravši veliku morsku školjku kao puhački instrument. Dakle, kao što lijepo ukazuje ilusracija Esada Ribića na naslovnici albuma „Chui ovu glazbu“ (koji je sinoć dobio i svoje vinilno izdanje), Chuija nakon pada na Brdoviti Balkan nije pojelo pleme krvožednih domorodaca, već je u maniri holivudskog happy enda vanzemaljac okupio moćnu domorodačku posadu, izgradio veći i raskošniji svemirski brod i uputio se u novu veliku avanturu.
U Tvornici je publika jednako oduševljeno reagirala na emotivne skladbe sporijeg tempa, kao što je uživala i u onima kroz koje se probijao plesni ritam, posebice kad je moćni i precizni orkestar punim plućima ubrizgavao energiju u ‘svemirske motore’ tog glazbenog raketoplana.
Ne mogu sa sigurnošću tvrditi je li ton majstor imao pune ruke posla ili ne zbog mnogoljudnog sastava na sceni i stalnih izmjena solista, ali redovno je zakazao zvuk u pauzama kad su se Starešinić ili Marinello krenuli obratiti publici, što je ujedno bio i jedini veći nedostatak. Naime što se zvuka tiče, za nekog poput mene tko u devedeset posto slučajeva iz razglasa sluša rock i pop set-up, odgovarala mi je trodimenzionalna produkcijska prozračnost Chuija i Jazz okrestra koja je u zadnjim redovima bila tišeg karaktera, ali je u približaanjem pozornici bila glasna koliko treba i u skladu s organskom dinamikom onoga što se događalo na njoj.
Uistinu, najbolji svemirski let Chuija i Jazz Orkestra HRT do sada.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
