122 minute, 32 pjesme, i jedan alter-ego. To su osnovni podaci jednog od najvećih favorita za naslov albuma godine.
„Diamond Jubilee“ ne možete pronaći na Spotifyju i ostalim servisima za iznajmljivanje glazbe. Možete ga preslušati jedino na YouTubeu u obliku dvosatnog videa bez vremenski označenih pjesama i preuzeti, besplatno ili s donacijom, putem rudimentarne i arhaične Geocities internetske stranice. Kad preuzmete album dobit ćete fajl od 1,8 gigabajta u WAV formatu s pjesmama bez tagova, pa ako ih i poželite prebaciti na neki uređaj za preslušavanje pomiješat će se njihov redoslijed. Noćna mora za sve koji su navikli na konzumaciju glazbe u par klikova.
Ovakav pomalo subverzivni način objave rada u eri agresivnog privlačenja pažnje možemo promatrati i kao srednji prst kojeg je kanadski underground glazbenik i multiinstrumentalist Patrick Flegel usmjerio prema Spotifyju i ostatku kamarile. Sve skupa nije nimalo naškodilo sedmom albumu njegove drag queen persone Cindy Lee. Dapače, time je dodan još jedan sloj mističnosti koja obavija njen rad.
Iako je kolega Grobenski u Pick of the Week rubrici na vrijeme skrenuo pažnju na „Diamond Jubilee“, album sam preslušao tek nekih pet mjeseci od njegove objave. No, tako je i bolje jer zahvaljujući vremenskom odmaku možemo spomenuti impresivan rezultat – Youtube verzija albuma broji već više od milijun pregleda. Ta brojka nije iznenađenje jer čim zaronite u sanjivi svijet Cindy Lee shvatit ćete da je u pitanju monumentalno i ambiciozno djelo koje se nameće kao jedno od boljih gitarističkih pop izdanja u zadnje vrijeme.
„Diamond Jubilee“ zvuči kao prašnjava kutija singlica neke zaboravljene i davno ugašene izdavačke kuće iz šezdesetih koja je davala priliku anonimnim i nebrušenim izvođačima. Cindy Lee spaja i preoblikuje arhetipove američke pop kulture iz tog perioda koje koristi za izgradnju vizure nepreglednih krajolika američkog Zapada. Cindy najveću inspiraciju crpi iz ženskih pop grupa šezdesetih koje su najbolje kreirale gorko-slatki osjećaj zaljubljenosti, neuzvraćenih ljubavi i razočaranja. Ta crta prožima čitav album i postavlja okvir za Cindy Lee koja u vlastitom hipnagogičkom svijetu tematizira aspekte emocionalnog spiralnog tobogana zvanog ljubav. Girl group estetika objedinjena je upravo u duhu Cindy koja poput disko kugle upija utjecaje doo-woopa, rockabillyja, soula, croonera i rock ‘n’ rolla te ih reflektira u obliku pomaknutih pop bisera. Flegel je većinu karijere proveo u post-punk i alternativnim bendovima što pjesmama daje dozu modernosti koja se ogleda u korištenju elektronike, loopova, sempliranja i povremenog koketiranja s indie rockom.
Još jedna prednost naknadnog osvrta na „Diamond Jubilee“ je što su u međuvremenu obožavatelji sami učitali pojedinačne pjesme albuma na Youtube, pa neke možemo izdvojiti u tekstu. No, čak ni s tih nekoliko pjesama nećete zagrebati površinu jer album sadrži dva sata materijala s ukupno 32 pjesme, i to praktički bez praznog hoda što je zaista rijetkost za albume ovakvog, maratonskog opsega. Album ćete raspakiravati danima, pa čak i tjednima prije nego li proniknete pejzaže kojima lutate uz Cindy Lee.
U tom lutanju naići ćete na raznovrsne stilske zaokrete koji, primjerice, naglo prekidaju glavnu temu pjesme ili ju iz neočekivanog smjera nadograđuju.
Tako kraj pjesme „Glitz“ zvuči kao pozadina Leoneovog špageti-vesterna u trenutku u kojem se glavni protagonisti odmjeravaju prije konačnog obračuna, dok interlude „Le Machiniste Fantome“ zvuči kao kakva tradicionalna slavenska melodija čiju ljepotu proširuje morriconeovska gitara koja ju prati. Cindyjine gitarističke bravure i potkovanost nose većinu pjesama i temelj su melodija oko kojih ona plete neodoljivu atmosferu. Najbolji primjer je „Kingdom Come“, pjesma u kojoj se lepršavi gitaristički fillovi natječu sa Cindyjinim vokalima u tome tko će isporučiti zarazniju melodiju. Album možemo promatrati i kao borbu Flegela s vlastitim alter-egom jer on u nekim pjesmama pjeva prirodnim glasom kao u croonerskoj „Dallas“, dok u pjesmi „I Have My Doubts“ u pravoj manifestaciji podvojene ličnosti pjeva u duetu sa Cindy što pojačava lynchevsku, mističnu atmosferu albuma.
Sudeći prema Flegelovim najavama, „Diamond Jubilee“ je posljednji album Cindy Lee, a izglednu potvrdu dobili smo kad je uslijed rasprodane turneje Cindy otkazala preostale koncerte i nestala. Bio je to još jedan u nizu Flegelovih punk poteza kakvi se danas rijetko viđaju jer njegov rad usprkos velikom potencijalu nikad nije bio motiviran mainstream probojem, popularnošću ili novcem nego umjetničkim samoostvarenjem. Iako je njegova Cindy pokazala srednji prst glazbenom establišmentu i nestala, ipak nam je ostavila trajnu uspomenu u kojoj možemo uživati – veliku kutiju singlica uz pomoć koje ju možemo posjetiti u njenom maštovitom svijetu bez granica.
Ocjena: 10/10
(Samizdat, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
