Tradicija je tradicija i mora se poštovati.
Sedam je Cinkuša sinoć po sedmi putistupilo na pozornicu Močvare u sklopu svog tzv. međubožićnog koncerta koji se odvija u terminu ograničenom na dane između Božića i Nove godine. Doduše, u dva navrata druženje je moralo biti pomaknuto izvan tih terminskih rokova, ali uglavnom su tih zadnjih nekoliko dana u godini bili oni “retki petki” u kojima se s Cinkušima njihova publika mogla podružiti u glavnom gradu, a da se ne mora popesti na obronke zagrebačke gore.
Lani je bend upravo u tom razdoblju objavio i svoj novi album “Bog nam greh oprosti”, posljednje izvrsno izdanje u ionako sjajnoj domaćoj diskografskoj godini, no publika još možda nije stigla obaviti domaću zadaću i dovoljno se upoznati s novim materijalom tako brzo, no sinoć je nakon punih godinu dana – i proljetne tvorničke promocije albuma kojime su u srazu sa samima sobom osvojili Porin – prošlo dovoljno vremena da čujemo i značajan dio novih pjesama uz sve one hitove koji čine neizostavne točke jednog “međubožićnjaka”.
Sedam koncerata sad već čini značajnu tradiciju i natjeralo je to Cinkuše da malo i porazmisle o tome na pozornici prije nego su koncert – tradicionalno – otvorili s – tradicionalnom – “Prva je vura”. “Sedam patuljaka!” “Čega još ima sedam?” “Samuraja!” “Sekretara SKOJ-a!” Još je jednom puna Močvara prigrlila i njihovu zajebanciju, a još više i njihov zvuk koji se nakon otvaranja okrenuo prema novijoj “Ptičekovoj svadbi”, prije novim interpretacijama klasika kao što su “Grad se beli” i “Ciganjska” kao prvi prilog večeri serviran iz apsolutnog remek-djela kajkavske književne ostavštine,”Balada Petrice Kerempuha” velikoga meštra Miroslava Krleže.
Šlager “Liebe war es nie” iz tanga je skrenuo u svom finalu u nešto sličnije čardašu nošen prvenstveno Firstovom violinom, a na “Pet je kumi” Močvara je već očekivano ostala “bez pameti”, kao i na “Nega sonca nit meseca” koja također dolazi s već četvrt stoljeća starog albuma “Zeleni kader”. Ipak, osobno ću, kao i još par razbojnika s kojima sam na koncertu pričao, pamtiti po dugoočekivanom povratku vjerojatno najbolje pjesme iz repertoara Cinkuša na međubožićnu setlistu, pa smo tako nakon dugo godina napokon imali priliku čuti “Sedi si kraj mene”.
Tu je pjesmu na onome što još uvijek smatram magnum opusom benda, albumu “Špiritus sanctus”, s Cinkušima otpjevala pokojna Elizabeta Toplek, a bend kao da se nije usudio dirati u ovu tmurnu napitnicu budući da vokalno, nitko – i to ne samo među njima – nije dorastao Teti Lizi. I sinoćnja je izvedba bila drugačija od one s albuma, izostao je onaj polet predavanja alkoholu u sjeni neizvjesne budućnosti; umjesto toga pjesma je zvučala nekako tiše i zamišljenije, no i dalje su njezini stihovi udarali tamo gdje treba i bilo ju je veliko zadovoljstvo napokon čuti.
U ostatku koncerta čuli smo mnogo i starog i novog. “Medo” nas je još jednom uvjerio da će sve biti u redu, “Raca” je otplivala svoj poštarski krug po Dravi, mamice su doživjeli još jedan gaastro incident sa štruklima, “Bratec” je pokosio i livadu i sestricu, Štef je videl Majku Božju, no naredale su se i friškije “Kak je teško našu ljubav tajiti”, “Molitva” u verziji koja je gotovo stopila Toma Waitsa i techno party, te “Lički Herkul” koja se polako pretvara u koncertni favorit, prije nego se atmosfera do vrhunca dovela s još jednim krležijanskim parom, “Die Kuh im Nusbaum” i supermoćnom “Nenadejano bogičje zveličenje”.
Kako to već ide s koncertima Cinkuša, zapisi koje sam vodio kako bih ujutro u sjećanje dozvao što se na nastupu odvijalo u ovoj točki postaju potpuno nečitki i nerazumljivi, a autocorrect ih daje neka nova i potpuno vlastita značenja. Znam samo da se opet pjevalo “U gori raste zelen bor” i da sam iz Močvare vratio u stanju u kakvome se s koncerata Cinkuša i mora vratiti te sam usnuo lucidan san u kojemu sam bio na koncertu bendova Pičke vrište i Mašinko, a ni jedan od njih nije svirao punk per se.
Ostatak noći proveo sam razmišljajući u snu i van njega što ću napisati o tom koncertu koji nije bio stvaran da sam po buđenju neko vrijeme morao provesti pokušavajući se dosjetiti na kojem sam ono koncertu doista bio. O ovom drugom ću vam valjda više reći kad na Ravno do dna složimo listu najboljih koncerata koji se nisu dogodili.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
