Kod nekih bendova najgora moguća vijest bila bi da promijene svoj zvuk i krenu eksperimentirati s novim utjecajima i žanrovima.
Prvi primjeri takvih bendova koji padaju na pamet svakako su AC/DC, Motörhead pa čak i Iron Maiden, dok se u posljednja tri desetljeća, barem u sferi rock’n’rolla, tom maksimom možda i ponajviše vodi Clutch, četvorka iz Marylanda koju ćemo za nekoliko dana ponovno gledati u Zagrebu.
„Sunrise on Slaughter Beach“ po trinaesti put (ako brojimo samo studijske albume) otkriva Clutch kao sljedbenike institucija poput Led Zeppelin i Black Sabbath koji su prve korake ipak napravili dvadesetak godina poslije njih, u vrijeme kada su se počeli pojavljivati stoner, grunge i drugi srodni pravci američkog alter rocka devedesetih. Da će ponovno biti tako svaku sumnju otklanjaju već „Red Alert (Boss Metal Zone)“ i „Slaughter Beach“, nemilosrdne rasturačine s brutalnim pumpanjem ritam-sekcije, metaliziranim hard rock riffovima Tima Sulta i urlikom Neila Fallona, pozicioniranim negdje između Johna Garcije i Jamesa Hetfielda.
Navedeno u većoj ili manjoj mjeri vrijedi i za „Nosferatu Madre“, „We Strive For Exellence“ i „Three Golden Horns“, dok ostale pjesme u tom kontekstu možemo smatrati pokušajima izbjegavanja najčešće zamke koja prijeti ovakvim sastavima, a to je da im sve što naprave zvuči isto. Promjene, dakako, nisu tolike da bi demantirale spomenuto na početku ovog teksta, ali ipak sasvim dovoljne za razbijanje monotonije i bijeg od predvidljivosti.
„Mercy Brown“ starta rastavljenim, gotovo pa indie rock akordima i raste do finala u kojem Fallona prate ženski vokali nalik onima s „Dark Side of the Moon“ Pink Floyda, „Skeletons on Mars“ djeluje kao da su pokušali pobratimiti psihodeliju i punk, no najdalje su otišli u „Jackhammer Our Names“, skladbi proganjajuće, eterične atmosfere donekle na tragu epskijih skladbi Sabbatha iz dana kada je za mikrofonom stajao Ronnie James Dio.
Clutch nije bend koji će netko slušati zbog stihova iako Fallon ni na tom polju nije bez talenta; bilo da ocrtava apokaliptični scenarij kao u „Slaughter Beach“, pjeva o ekonomskim žrtvama ili se bavi tipičnijom rock’n’roll tematikom, riječ je o inteligentnom i duhovitom tekstopiscu koji svako malo ubode neku ‘spaljenu’, ali opetovanog citiranja vrijednu parolu (‘now I see the truth, jazz music corrupts our youth’).
„Sunrise on Slaughter Beach“ im neće regrutirati previše novih fanova, nije čak ni njihovo najbolje djelo, no svi koji ih vole dobili su upravo ono što su htjeli i očekivali. A što se mene tiče, moram priznati da jedva čekam čuti kako nove pjesme zvuče uživo.
Ocjena: 7/10
(Weathermaker, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
