Coldplay ‘Mylo Xyiloto’ – bijeg u pobjedu

Coldplay ima najbolji album nakon ‘A Rush Of Blood To The Head’, a vrlo vjerojatno i album godine po svim mjerilima današnjeg glazbenog mainstreama i glamuroznih dodjela raznoraznih nagrada.

Coldplay 'Mylo Xyloto'

Grandiozno otvaranje uvodnim instrumentalom „Mylo Xyloto“ uz mnoštvo zvukova koji neodoljivo podsjećaju na božićne praporce koje naglo reže živahni ritam „Hurts Like Heaven“ koji udara na prvu… Je li najviše mažen britanski pop rock proizvod posljednjeg desetljeća mogao bolje zazvučati na svom petom uratku koji je objavljen točno pred početak predstojeće blagdanske shopping groznice? Nije. Coldplay je vrhunski dizajnirani masovni glazbeni proizvod kojeg uz to i kritika obožava. Još bi se mogla i neka teorije urote skovati o ciljanoj britanskoj glazbenoj dominaciji u toj priči prepunoj obožavanja i štovanja u kojoj se već duže vrijeme ne „valjuškaju“ ni Bono Vox i ostatak U2-a.

Treća po redu „Paradise“ zarazno se još više podvlači pod kožu dok joj refren određuje melodiju budućih unisonih vokalnih angažmana desetine tisuća grla koji će ga pjevati u arenama i stadionima. No opet sve je u savršenom skladu. Balans između individualnosti intimnog izričaja i ispunjavanje želja publici/slušateljima koji upravo tako nešto i očekuje od svojih miljenika, djeluje gotovo nestvarno. Glazbeni aranžmani iscrtavaju novi horizont modernog pop zvuka. Coldplay snažno ide prema naprijed. Iako su nevjerojatno popistični nisu u istom košu kao i njihove „stadionske kolege“ Red Hot Chili Peppers koji ove godine svojim novim albumom grčevito pokušavaju zadržati stare pozicije s materijalom iz kojeg ni Rick Rubin nije mogao iscijediti dovoljno kapi magije.

Stiska breme slave jednako snažno i ramena Chrisu Martinu, Jonnyju Buckmanu, Willu Championu i Guyu Berrymanu, ali se kod njih ne osjeća strah, već sigurnost u vlastite glazbene poteze. Ne pate od toga da zamaskiraju stadionsku pjesmu i da je „prodaju“ u nekom lažnom skromnom ruhu, već su se potrudili napraviti stadionske hitove i dizajnirati ih po zakonitostima vlastitog zvuka i duha vremena. Točka. Ovo je album raskoši, to pruža i na taj način je rađen. To je ciljani pop album. Može se na njega gledati kao na najziheraškije Martinovo kenjkanje do sada ili pak odlučno stavljanje karti na stol i kreiranje onoga što narod želi, ali po vlastitim uvjetima. A ruku na srce ovo potonje je puno bliže istini.

Na „Mylo Xyloto“ se može gledati kao na prvi album nakon „A Rush Of Blood To The Head“ na kojem Coldplay žele biti to što jest. Na „X&Y“ su Chris Martin i društvo htjeli biti Pink Floyd, dok se na posljednjem „Viva la Vida or Death and All His Friends“ osjećala neodlučnost u tome kojim putem treba ići (ili dekodirano: koliko uzeti od Beatlesa da bi se i dalje moglo biti Coldplay).

Čijim zvukom su bili inspirirani (čitaj: maznuli) za „Mylo Xyloto“? Možda je to najbolje opisati riječima: iskoristi su sve kako bi postigli cilj, a to je da postanu još veći, da postanu novi U2. Svaki zvuk ili manirizam određeni je okidač – točka u kojoj Coldplay na sve uzeto stavlja svoj pečat. Nešto zazvuči kao U2 (u rasponu od albuma „War“ do albuma „Pop“), nešto kao The Flamming Lips, nešto kao Vangelis, nešto kao Underworld, nešto kao Dire Straits… A sve uz sveprisutni zvuk akustične gitare stopljen s elektronskim dodacima Briana Enoa.

Nema više one poznate Coldplay poze u stilu: neko mora biti popularan, a eto baš je to nas zapalo… (duga stanka i zamišljen pogled). Pa sad nek’ svi misle je li uživaju u tome ili ne. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X