Riječ je o albumu kontrasta, uspona i padova kako sugerira i sam naziv; konstantno penjanje i padanje s vrhunaca koji su sami po sebi negostoljubivi.
Vrijeme proboja i dokazivanja odavno su iza Conora Obersta. Preko dvadeset albuma u raznim bendovskim projektima, gostovanjima i solo karijeri što je uistinu impresivan doseg s navršene 34 godine. Tijekom tog proboja uspoređivalo ga se s najznačajnijim rock i folk singer/songwriterima minulog stoljeća, no kad se sada izvrti film unatrag, ostao je vjeran sebi. Izgradio je vlastiti integritet, nije se dao pomamiti za slavom (u jednom trenutku mogao postati nešto što su danas primjerice The Black Keys i Jake Bugg), a iako je prošao brojne transformacije, čak i ne računajući prve emo korake u bendu Comander Venus, već prije svega Bright Eyes s kojim i danas nezamućena pogleda kroči dalje, potom Desaparecidos i naravno folk supergrupa Monsters Of Folk, Oberst je primjetna konstanta u onome što bi se moglo nazvati iskrenom inficiranošću glazbom.
No bez obzira na dosadašnja postignuća, ulaskom u zrelu fazu čekaju ga najteže bitke jer postignuto treba zadržati i po mogućnosti ekspandirati na mlađu generaciju koja je već došla. Svjesno ili nesvjesno on kroči tom stazom.
Na njegovom novom albumu „Upside Down Mountain“ poseban naglasak stavio je na svoju poetiku. Ne u smislu da je glazba u drugom planu, koliko u njegovoj želji ostavljanja dublje brazde značaja onog što izgovara. Riječ je o albumu kontrasta, uspona i padova kako sugerira i sam naziv; konstantno penjanje i padanje s vrhunaca koji su sami po sebi negostoljubivi.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Q_kkfSqPONc[/youtube]
I sami aranžmani pjesama nude jake međusobne kontraste, od intimnih lo-fi minijatura u kojem je sve napravio samo u društvu producenta i multi-instrumentaliste Jonathana Wilsona, do pune postave benda, gdje ovisno od pjesme do pjesme glavu riječ vode pedal steel, vibrafon ili puhačka sekcija.
S Oberstom na albumu pjeva i Corina Figueroa Escamilla („Governor’s Ball“ i „Desert Island Questionnaire“), s kojom je ove godine uplovio u bračnu luku i to tijekom mučnog perioda optužbi za silovanje od strane obožavateljice Joanie Faircloth, za što se ispostavilo da je utemeljeno na lažnim svjedočenjima, za što je prošli mjesec dobio i javnu ispriku. Vrlo vjerojatno je i taj segment njegova života uvjetovao to snažno ozračje puno suprotnosti na albumu „Upside Down Mountain“ u kojem se izmenjuju nježne i tople balade s pjesmama otuđenja, izgubljenosti i sveopće destrukcije koju je Oberst u stihovima „Desert Island Questionnaire“ detektirao kao najznačajniju nit vodilju naše civilizacije, a u psihološkom smislu to podcrtao kao matricu u ponašanju, svojevrsnu „stvar ponosa“ u pjesmi „Enola Gay“ (koja se, iako riječi upućuju na to, ne bavi bombarderom koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=itHc5ngt4CA[/youtube]
No pored zagasitih emotivnih tonova, Conor se poput nekog starog hipija bori da ‘svjetlo ipak prodre’ i pobijedi tamu. Osjeti se da ima onaj prepoznatljivi živac Neila Younga, čak i glazbeno uočljivo već na samom početku kad neobuzdani gitarski solo katarzično ‘proguta’ pjesmu „Zigzagging Toward the Light“ koja je, kao što je već kazano, sušta suprotnost sjetnoj „Time Forgot“ koja otvara album.
„Upside Down Mountain“ općenito ne forsira praćenje neke čvrsti niti vodilje koja bi obuhvatila sve pjesme, to je više nešto što podsjeća na nasumično razbacane fotografije od kojih svaka priča svoju priču. Neopterećen je i pristup u tome kako slušatelj to sve trebao svariti, ali je takvom ‘nehajanošću’ dobivena patina višeslojnosti i dubine. To je onaj old school pristup značenju riječi ‘indie’. Iako je „Upside Down Mountain“ prvi Oberstov album za Nonesuch Records, ujedno je i podsjetnik da je ‘indie’ stanje uma. Čak i kad se u pogledu na svijet pretvaraš u ‘starog hipija’.
Ocjena: 8/10
(Nonesuch / Dancing Bear, 2014.)