Beogradski sastav Consecration kojeg predvodi Danilo Nikodinovski objavio je svoj sedmi studijski album.
Zbog sakatosti odnosa Hrvatske i Srbije kultura najviše pati. Treba nam „sto godina“ da glazbena kritika prokljuvi neka dobra glazbena gibanja s druge strane granice i još „sto godina“ da to dođe do publike. Kad kažem „sakatost“ onda mislim na to da je donošenje vijesti s „druge strane“ uglavnom na leđima ovakvog i sličnih portala koji se, bregovićevskim jezikom kazano; bore s dva smiješna trna i (ili) snom. Tu priča počinje i staje. Medijske politike negdje drugdje uglavnom su „feudalnog karaktera“, a to je pretrpanost tričarijama s domaćeg terena, dok fokus na ono izvan „feuda“ uglavnom ide u smjeru „robe za široku potrošnju“. Prevedeno u jezik glazbe; udarat će se na sva zvona kad netko iz Srbije dolazi u Arene, pa se onda ovlaš može dobiti dojam da su nam odnosi na polju razmjene kulture na zavidnom nivou, no daleko smo od toga.
Dobar primjer je koncert Nikole Vranjkovića održan prije par dana u Tvornici kulture i koji je okupio 350 posjetitelja nakon „ohoho“ godina njegove karijere i koji, usporedbe radi, u Beogradu napuni svaki veći koncertni prostor. Njegova glazba je u sferi kvalitete kakvu sluša i želi čuti uživo poveći dio hrvatske publike koja je u dobrom dijelu slabo upoznata s Vranjkovićevim radom, jer njegova glazba je samo zemljopisno s istoka, dok je u svemu drugome ravna onom zapadu prema kojem se i ovdje stremi. Hoću reći, da je hrvatska publika zakinuta za kvalitetu i one kvalitetne, dok je s druge strane bombardirana onim imenima oko kojih je uvijek lako stvoriti neku ideološko-nacionalno-kulturološku zavrzlamu po onoj staroj, ali i dalje uspješnoj formuli „glazbenog istočnog grijeha“ i po sistemu: „Možda se htjeli neku kvalitetnu glazbu, ali ste dobili obilatu porciju pamfletističkog krindža o invaziji s istoka, pa ste odustali“.
A posljedice su da npr. otkrivate Vranjkovića nakon 30 godina, ili da još uvijek mislite da je Kralj Čačka narodnjak, iako nastupa po zagrebačkim kazališnim pozornicama. Shvati ste, u toj igri svi gube. Vranjkovića sam se uhvatio za primjer jer je on bitan element i kod aktera ove priče, tj. recenzije. Naime, onih 350 posjetitelja od prije par dana iz Tvornice jasno je moglo vidjeti gitaristu na centralnoj i najisturenijoj točki pozornice koji je po potrebi svirao i theremin i uz Vranjkovića se doimao kao još jedan majstor te zvučne ceremonije, još jedan u tom špaliru izvrsnika s predivno bogatim zvukom jecajućih sola koja su izlazila iz njegovog elektroakustičnog instrumenta. Taj gitarist je Danilo Nikodinovski, prvi čovjek grupe i projekta Consecration koji je u rujnu ove godine objavio sedmi po redu album „Smrt, ljubav, smrt“.
Readakciju ovog portala je omađijao i s posljednjim albumom „Plava laguna“ koji se 2019. našao i na godišnjoj listi najboljih domaćih i regionalnih albuma. Nažalost smo i mi tek tada uočili tog genijalca koji je svoje metal i rock utjecaje uspješno isprovocirao na putu do svog unikatnog umjetničkog izričaja. Nikodinovski kao da je floydovsko-toolski način razmišljanja uzeo pod svoje, stvarajući fantastične ambijentalne krajolike unutar kojih je odlično isprepleo liriku, savršeno snimio svaki instrument, te na poseban pijedestal uzdigao električnu gitaru.
„Smrt, ljubav, smrt“ jest gitaristički album (u smislu; što sve taj instrument može dati kad je u Danilovim rukama), ali istovremeno to i nije jer je glazbenik itekako svjestan da je vrijeme gitarskih albuma s tehničko-virtuoznim natrpavanjem obrazaca prošlo svršeno vrijeme i da nema gore za prosječnog slušatelja od toga da sluša gitaristički album rađen za gitariste. Nikodinovski je itekako tehnički potkovan, ali je daleko više naglašena njegova strana gitarskog estete koji kompenzaciju pronalazi u ljepoti zvuka svog instrumenta i njegove upotrebe u funkciji skladbe, bila ona instrumentalnog ili vokalnog karaktera.
„Smrt, ljubav, smrt“ je tako i u službi psihodelije, ali ne one s neobuzdanim izletima, već one koja se koncizno drži „putnih naputaka“ što donosi kvalitetniji transport u njegove izmaštane pejzaže. Dinamički raspon bi trebao zadovoljiti i najveće „audio suckere“, jer taj raspon kao da seže od podrumske hermetičnosti i „jedvačujnosti“ do grmljavine iz kumulonimbusa koji donose nevrijeme.
Među posebno fascinantne momente albuma spada balada „Tvoj osmeh su blajnderi“ koja u sebi nosi neki, nazvao bih ga, The Cure sentiment, jer tu nije riječ o kopiranju onog što radi bend Roberta Smitha, već je u pitanju ona vrsta sjete i nadanja koje obično tumačimo kao „veće od života“. Slično se može reći i za sam početak u kojem u dihotomiji diše uvodno droniranje „Iza ogledala“ idealnog soundracka nuklearnih detonacija i potom elegičnih tonskih zapisa pustoši koja ostaje nakon njega, s baladom „Imam“ koja kao da ispjevava kataklizmičku posljedičnost rijeko preživjelog pojedinca, čime se već u samom uvodu zatvara petlja „Smrt, ljubav, smrt“.
Novi ciklus otvara kratki instrumental „Grozomorno grimizna“ nakon koje slijedi skoro četrnaest minuta duga epopeja u kojoj je Nikodinovski vokalno ugostio Aleksandru Gegović. I opet, i nakon tog broja koji ostavlja dojam da više ne može ništa novo doći, Consecration poseže za klavirskim kontrapunktom u maniri Erica Satieja – kao da u igru ulazi prijeko potrebna međučinska glazba za slijeganje prijašnjih dojmova. I to, taman prije uvodnih „sto tona teških“ grimiznih gitarskih udara „Demonske lepote“ u kojoj se na kraju oglasi i sam „demon“ s growlom koji dolazi s erupcijom distorzirane buke.
Upravo nakon takvog brutalnog otkivka zasja, već spomenuti, najbolji moment albuma kroz „Tvoj osmeh su blajnderi“ nakon kojeg uistinu samo mogu doći jedino instrumentalni brojevi u odjavi albuma. Prvi je „Odblesci smrti“ kao intrinzično poimanje konačnosti gdje je za ritam uzeto noćno javljanje ćuka, čime je Nikodinovski već iscrtao šumski ambijent, da bi na koncu s „Kao kiša kada pada na šumu“ taj ambijent zvučno natopio cikličkim dolaskom vode – elementa koji s jedne strane potiče život, a istovremeno ubrzava i truljenje.
Stoga, tražite li izvrsnost u ovogodišnjoj srpskoj produkciji, pronaći ćete je na Bandcampu i YouTubeu u obliku albuma „Smrti, ljubav, smrt“. Na koncu, ni naš Niko Potočnjak ne bi prionuo na osmišljanje vizualnog identiteta ovog albuma da nije bi inspiriran njime (a svi znamo koliko je njega teško inspirirati).
Neće Consecration nikad ući ni u naše, ni u arene u Srbiji, iako bi po soničnoj moći koju daje bilo divno da je tamo, a bio bi da nam je kultura uistinu važna. U biti, već znate kome je važna, nama s dva smiješna trna i sa snom.
Ocjena: 9/10
(Geenger Records / Pop depresija, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
