Crywank u KSET-u – veselica depresivnog trubadura

U petak smo u KSET-u svjedočili stvarno nesvakidašnjim scenama – skoro potpuno anonimnog manchesterskog anti-folk kantautora Crywanka iliti Jamesa Claytona pratio je zavidan broj srednjoškolaca i studenterije koja je, usprkos na momente suludo depresivnim stihovima, prisustvovala pravom koncertnom tulumu.

Crywank u KSET-u (Foto: Ana Štorga)

Činjenica da je njegova zagrebačka i hrvatska premijera uspjela privući po mojoj procjeni nekih 60-70 ljudi iskreno je šokirala i samog Crywanka, posebno jer je u pitanju bio ‘last minute gig’. Koncert je tako otvorio zahvaljivanjem publici i najavom da će nas u narednih sat i pol očekivati pjesme koje većinom govore o tome kako je ‘osjećati se kao beskorisno govno’. Takvu tematiku nikako ne biste očekivali kada ga gledate na pozornici, odjevenog u nešto između hipija i bjegunca iz cirkusa, pri čemu završni ‘touch’ daje neizostavna kapa s propelerom.

Crywank u KSET-u (Foto: Ana Štorga)

U autorskom smislu nema tu ničeg pretjerano novog i originalnog pa je naizmjenično zvučao poput zaboravljenog punk pjesnika Patrika Fitzgeralda, bostonskog frika Jonathana Richmana i svog nevjerojatno talentiranog, ali krajnje nestabilnog sugrađanina Badly Drawn Boya. U prilog mu svakako ide izniman dar da svoje depresije, frustracije i razočaranja pretvori u razoružavajuće direktne i emotivne tekstove u kojima se, međutim, skoro nikada ne odriče svog pomaknutog, osebujnog smisla za humor. Tako će nazivu jedne od svojih najtužnijih i najboljih stvari “Now I’m Sad” pridodati i “Boo Hoo” ili nam ispričati kako ga je prijatelj, pomažući mu da se oporavi od izuzetno bolnog prekida, naučio prva dva akorda poslije čega je iste večeri napisao i pjesmu “Thomas Saunders Lloyd Webber”.

Crywank u KSET-u (Foto: Ana Štorga)

Iako je, nakon što se na prethodnoj turneji s bendom osjećao jako loše, na aktualnu krenuo ‘naoružan’ samo akustarom, i glazbeno se tu imalo svašta za čuti, kako u trenucima kada se prati melankoličnim rastavljenim akordima ili nabija po gitari kao da iza njega stoji neki nabrijani punk bend.

Crywank u KSET-u (Foto: Ana Štorga)

Po pitanju kvalitete Crywank, istini za volju, dosta oscilira premda mu se ne može osporiti da ima nekoliko zaista izvrsnih pjesama kao što su već spomenuta “Now I’m Sad (Boo Hoo)”, “Leech Boy” s njegovim vjerojatno najljepšim stihovima (“As I get older I also worsen/I Used to be a better person/Growing into a constant burden/Introducing man child”), “Only Everyone Can Judge Me” i “Memento Mori”. Većina ih je prilično kratkog trajanja pa će vam čak i najslabije stvari proći relativno brzo i bezbolno. Povremeno će i manje impresivnu skladbu, poput one s hip-hop albuma kojeg prema vlastitom priznanju bezuspješno pokušava snimiti već godinama, pretvoriti u totalno ludilo zahvaljujući refrenu u kojem je publiku natjerao da vrišti zajedno s njim.

Crywank u KSET-u (Foto: Ana Štorga)

Što je nastup odmicao, sve više sam razmišljao kako je u pitanju glazbenik zaglavljen u sasvim krivom vremenu. Putujući svijetom poput nekakvog davnašnjeg trubadura, podjednaka je šansa da će vam se ukazati u klubu poput KSET-a, nekom anarhističkom skvotu ili nasred ulice bilo kojeg engleskog ili europskog grada. Dojam je zaokružio potpuni izostanak bilo kakvog mercha, umjesto kojeg je sa sobom donio tek bunt besplatnih papirića s kodovima za download novog albuma “Wearing Beige On A Grey Day”.

Sve u svemu, čudan i zanimljiv lik kojeg ćemo, sudeći po ovome što smo gledali u petak, u Zagrebu sretati jako često.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh