Najdirljivija priča ovogodišnjih ciklusa filmskih nagrada je ujedno i najeklatantniji i najdegutantniji primjer holivudskog licemjerja i truleži.
Hollywood više od svega voli podvaliti dobru priču, ma koliko ona bila pogrešna ili kriva, dokle god je zarada dobra sve je dopušteno. Tvornica snova je ustvari tvornica magle koja se besramno prodaje kako se zna i umije. Nije uopće bitno ako povijesni film potpuno prepravi historijske događaje dokle god je uspješan kao primjerice “Braveheart”, sve je dopušteno, nije uopće bitno ako biografski film toliko izmjeni događaje da ga ni osoba o kojemu je film napravljen ne može prepoznati, dokle god igrajući na kartu nostalgije privredi solidnu zaradu i uspije pokupiti nekoliko glumačkih Oscara sve je u najboljem redu.
A kad smo kod Oscara, i njima je naravno dobra priča puno bitnija od same kvalitete pa nam je tako i ove godine Američka filmska akademija servirala nekoliko srcedrapateljnih, melodramatičnih štorija. Steven Spielberg lovi svoj hattrick redateljskih Oscara, nagrada koja je izmakla velikanima kao što su Hitchcock, Kubrick ili Welles, će vrlo vjerojatno Spielbergu za splačinu “Fabelmans” po treći put dospjeti u ruke, Michelle Yeoh je prva glumica azijskog podrijetla nominirana za glavnu žensku ulogu, dok je u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge izvjesno kako će Marvel uspjeti izlobirati Angeli Bassett pobjedu za “Wakanda Forever” i dalje morbidno eksploatirajući preranu smrt Chadwicka Bosemana, na štetu svih ostalih drastično boljih glumačkih ostvarenja, ponajprije onog Jamie Lee Curtis, dok su najdramatičnije priče ove godine rezervirane za muške glumačke kategorije.
U kategoriji sporedne muške uloge dvije su dirljive priče koje kao da samo čekaju vlastitu ekranizaciju. Uspjeh Ke Huy Quana je gorko-slatka priča o bivšoj dječjoj zvijezdi koja je nakon što se proslavila ulogama u “Indiani Jonesu” i “Gooniesima” nestala na punih 37 godina da bi se prošle godine slavodobitno vratila te je on ujedno i prvi favorit u svojoj kategoriji dok mu je jedan od glavnih protukandidata Barry Keoghan čija životna priča kao da je izašla iz pera Charlesa Dickensa. Mlada glumačka zvijezda u usponu, koji bi trebao utjeloviti Jokera u novom nastavku Batmana, je prava moderna verzija Oliver Twista, mladić koji je nakon prerane smrti svoje majke narkomanke promijenio trinaest udomiteljskih obitelji, te u glumi završio sasvim slučajno kada je nabasao na plakat šećući svojim rodnim Dublinom.
Međutim daleko najpoznatija i najdirljivija priča ovogodišnjih ciklusa filmskih nagrada je ujedno i najeklatantniji i najdegutantniji primjer holivudskog licemjerja i truleži, a to je čudnovata priča Brendana Frasera koji je nominiran za ulogu u filmu “The Whale”.
Fraser se probio 1992 godine filmom “School Ties” u kojemu je glumio zajedno sa tada još nepoznatim Chrisom O’Donellom, Mattom Damonom i Benom Aflleckom da bi kasnih 90-ih i ranih 2000-ih postao velika filmska zvijezda. Stasiti glumac pomalo blentastog pogleda je bio idealan odabir za klasične, pomalo staromodne avanturističke filmove kakvih danas nažalost ima sve manje . “George of The Jungle”; “The Mummy” 1 i 2, “Bedazzled”; te “Crash” su sve odreda bili veliki filmski hitovi i kada se mislilo da je samo nebo granica Fraser je odjednom nestao. I nema ga mjesec, i nema ga dva, i zima je već.
I sniježilo je tako sirotom, zaboravljenom Fraseru sve do 2018. godine kada je u punom jeku MeeToo pokreta i sam izašao sa svojom traumatičnom pričom seksualnog uznemiravanja u kojemu je ispričao kako ga je predsjednik udruženja stranih novinara, ujedno i organizator Zlatnih Globusa Phillip Beck 2003. godine počeo šlatarati, lupati po dupetu, nimalo suptilno dajući do znanja svoje želje, potrebe i intencije. Fraser je taj slučaj prijavio, te je za svoju hrabrost i iskrenost nagrađen time što je njegovo ime dospjelo na listu na kojoj nitko ne želi biti – crnu listu. Odjednom Fraser, koji je tada dobivao 10 milijuna dolara po filmu, nije mogao dobiti ulogu niti u kanadskom tv filmu, postao je persona non grata, truli smrdljivi komad mesa kojemu se nitko nije smio niti približiti i kojemu je industrija nepodnošljivom lakoćom okrenula leđa.
Postoje dvije vrlo uznemirujuće stvari vezanu uz ovaj slučaj. Kao prvo koliko je slučaja bilo sličnih kao Fraser koji su jednim potezom starog pervertita izgubili sve što su dotada mukotrpno gradili i ono što je još gore, koliko je ljudi koji su pod pritiskom pristali na takve nečasne radnje samo kako bi sačuvali svoju karijeru? Ovih potonjih zasigurno ima više, samo uzimajući Fraserov primjer čovjek je izgubio preko sto milijuna dolara zbog svega toga i to zahvaljujući nekom predsjedniku udruženja koji premda nije bezveznjaković sigurno nije jedna od najmoćnijih figura u tvornici magle, ako on ima toliku moć i utjecaj, što je tek sa slavnim producentima i šefovima studija? Weinstein je dobio što je zaslužio, ali on sigurno nije bio jedina crna mrlja u inače bezgrešnom, utopističkom svijetu sedme umjetnosti, takvih gnjusnih spodoba još uvijek u Hollywoodu ima k’o šodera, koliko je glumica i glumaca pristalo na takve
nemoralne ponude pa sada što zbog srama, što zbog interesa šute viseći na plakatima te lažno se smješkajući s naslovnica?
Preko 15 godina je tako Fraser radio gdjegod je stigao, u lošim, opskurnim uradcima koje nitko nikada nije pogledao osim samih autora i njihovih bližnjih da bi svoj povratak započeo ulogama u serijama “The Affair”; i “The Doom Patrol” (u kojoj se samo posudio glas) da bi mu sve vratilo, s kamatama (premda u švicarcima) kada ga je redatelj Darren Aronofsky odabrao za svoj film „ The Whale“ koji je svoju premijeru imao na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji.
Aronofsky je priznao kako je Frasera slučajno zapazio gledajući trailer za niskobudžetni brazilski film u kojemu je Fraser imao epizodnu ulogu. Niskobudžetni. Brazilski. Premijera na Lidu je prošla briljantno, klip u kojemu se Fraser rasplakao nakon gromoglasnog šestominutnog pljeska je odjednom postala viralna, odjednom je trulo smrdljivo meso postalo najdelikatniji komad filet mignona, odjednom su Frasera svi oni koji su ga zaboravili i otkantali ponovno počeli slaviti uzdižući njegov karakter i talent u nebesa, ne zato što im do njega bože sačuvaj stalo, već zato što je to bilo in.
Fraser u svojim medijskim istupima odaje gotovo savršen dojam drage i dobroćudne osobe, a iako nije zaboravio nedaće i nepravde koje su ga zadesile, ne djeluje kao frustrirana i iskompleksirana osoba, premda mu to nitko ne bi, nakon svega, mogao zamjeriti.
Sve velike Hollywoodske face, samoproglašeni aktivisti i jahači pravde, koji ustvari samo gledaju sebe i svoje vrlo duboke džepove su se natjecali u hvalospjevima, epitetima i komplimentima na račun izmučenog glumca . Dwayne ‘The Rock’ Johnson je primjerice slavodobitno tvitao: “Čovječe, ovo me čini toliko sretnim, ovaj aplauz za mog frenda Brendana koji mi je bio toliko velika podrška na setu ‘Povratka mumije'”, i u ovoj naoko bezazlenoj, dobronamjernoj objavi je sažeto svo licemjerje filmske industrije.
Gospodin ‘Stijena’ se svog frenda Brendona nije sjetio dok je ovaj snimao po predgrađima Manausa ili po brazilskim prašumama. Nije mu tada najprofitabilniji glumac današnjice pružio ruku podrške, kad mu je ustvari najviše trebalo. Mister ‘Kamen’ je šutio kao zaliven, a sada kada mu je PR čarobnjak rekao da bi to bilo marketinški isplativo, sada se sjetio svog zaboravljenog frenda, sada kada je to trendy. Što ne znači da je ‘Grota’ bio jedini, upravo suprotno. Cijeli holivudski establišment je Frasera zgužvao i poput gubitnog tiketa na kladionici s gnušanjem bacio u smeće da bi sada ti isti zasukali rukave, krenuli kopati po smeću blateći ruke ogromnom količinom hipokrizije iskopavši taj isti tiket shvativši da je ipak dobitan.
Sam Fraser u svojim medijskim istupima odaje gotovo savršen dojam drage i dobroćudne osobe, a iako nije zaboravio nedaće i nepravde koje su ga zadesile, ne djeluje kao frustrirana i iskompleksirana osoba, premda mu to nitko ne bi, nakon svega, mogao zamjeriti. Je li on zaista takav, ili samo igra još jednu kvalitetnu ulogu, ili je pak, nakon što ga je zadesila stara kletva “dabog da imao pa nemao”, poslušao Zlatka Dalića i postao ponizan nije jasno, ali ono što svakako jest jasno da je glumac svakim svojim pojavljivanjem sve bliži Oscaru.
Na kraju ove nakaradne balade najbitnije pitanje je ustvari potpuno zanemareno – zaslužuje li Fraser taj Oscar? Uglavnom da. Aronosfky je izuzetno hermetičan autor kojega je lako cijeniti ali teško voljeti, međutim također i redatelj koji je uvijek znao iz svojih glumaca izvući interpretacijske minijature, bilo da je riječ o Ellen Burstyn u “Rekvijemu za snove”, Natalie Portman u “Crnom labudu” ili Mickeyju Rourkeu u “Hrvaču”. Takav je slučaj i sa Fraserom koji igra kompleksnu ulogu ultra pretilog tipa konfekcijskog broja Jabbe the Huta koji zatrpan prostetikom mora većinu toga odglumiti svojim tugaljivim pogledom u čemu Fraser gotovo bezgrešno uspijeva iako se mora priznati da mu je konkurencija žestoka. Austin Butler koji je nominiran za ulogu Elvisa Presleyja je prototip buduće holivudske zvijezde kojega bi nagrada propelirala u stratosferu, dok je Colin Farrell na tragu Matthewa McConaugheyja, slavni glumac se nakon unosnih ali plošnih i populističkih rola u skupocjenim limunadama okrenuo ozbiljnijim ulogama.
Iako je slučaj Brendana Frasera specifičan i čudnovat istodobno je i vrlo univerzalan jer svatko od nas se u težim životnim trenucima osjećao sam, usamljen i bespomoćan kada nam se činilo da su nam navodno bliski ljudi okrenuli leđa, svi smo mi barem jednom imali dojam da su se svi kada nam je najviše trebalo od nas razbježali kao da imamo koronu u vrijeme tvrdog lockdowna. Pa, iako nikoga od nas običnih smrtnika vjerojatno nikad neće napastovati neki starčić i gotovo sigurno nećemo dobiti Oscara, svi smo mi, barem donekle, Brendan Fraser.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
