Kvartet francuske jazz pjevačice Cyrille Aimée, nominirane za Grammy, sinoć je nastupio u Kinu Studentskog centra u Zagrebu u sklopu 15. Zagreb Jazz Festivala.
„Bio bi ovo najgori jazz koncert na Festivalu, da oni nisu toliko dobri i toliko dobro raspoloženi“, komentirao sam Draženu Kokanoviću, direktoru Zagreb Jazz Festivala, prvi dojam netom nakon što je završio koncert Cyrille Aimée Quarteta, „no s obzirom na njegovo finale mnogima će ostati u sjećanju kao najbolji”. I to bi mogao biti tzv. long story short opis, sad već drugog gostovanja ove francuske pjevačice u Zagrebu unutar perioda od godinu dana.
Prošlog listopada pjevačica je nastupila samo u pratnji pijanista Mathisa Picarda u Kerempuhu. Dobar glas o tom koncertu brzo se bio proširio gradom. Posljedično je to vodilo do upita s raznih strana direkciji JAZZG-a kad će Cyrille Aimée ponovno doći. Nije se trebalo dugo čekati. Ovog puta je došla u pratnji kvarteta u kojem su pored nje klaviristica Hila Kulik klaviristica, basist i kontrabasist Joe Downard i bubnjar Pedro Segundo. Bilo bi preoptimistično da je kvartet napunio Kino SC-a u koje stane tisuću posjetitelja, ali pola od tog kapaciteta bilo je popunjeno. Išlo se ciljano na pola dvorane, jer su svi manji adekvatni prostori u gradu bili popunjeni u ovo doba godine, dakako još je u pitanju bio i petak.
Ako se netko pita: „Zašto najgori?“, odgovor bi mogao glasiti: zato jer je Cyrille Aimée dobrim dijelom u pop zoni easy listening jazza, upravo onog koji dominira po bezbrojnim barovima i kruzerima i koji obično služi kako bi se ublažio žamor i zveckanje pribora za jelo u rukama gostiju. S druge strane jedna Diana Krall je na tom stilu izgradila svjetsku karijeru, pa zašto to spočitavati Cyrille Aimée koja je u tome u daleko većem obimu i autorski za razliku od spomenute kanadske glazbenice.
Započela je koncert sa skladbama „For The Love Of You“ i „Back To You“ koje su bile u narativu popa, savršeno ispoliranom i akustičnom, za kakav baš i nema previše prilika za čuti ga u Zagrebu, ali ipak popom. Jazz natruhe su se nazirale kroz klavirska sola Hile Kulik kao i na igranje s glasno-tihim elementima. Aimée je posebnu pažnju pridavala dijelovima s jedva čujnom pratnjom koja je ‘disala’ s njenim decentnim scatom. No to je samo bilo uvodno suspregnuće od izbacivanja svih aduta na stol ‘sad i odmah’. Kao da se kvartet brinuo o tome jesu li se svi udobno smjestili u stolce šireći zrakom harmonijsku ugodu.
Preokret je započeo s pjesmom „Casita de Piedras“ koju je Cyrille Aimée nekoliko puta nazvala „Kuća“ u uvodu, dodavši kako joj se baš jako sviđa ta naša riječ „kuća“, dok je objašnjavala kako zamišlja svoju energetski samodostatnu kuću za bijeg negdje u prašumi ili na njenom rubu (i svima nam pustila bubu u uho da razmišljamo što je to “dry toilet”). Vokalno i emotivno su tu stvari legle nekako prirodnije. Naime, Cyrille Aimée izuzetno dobro i bez ikakvog akcenta izvodi pjesme na engleskom jeziku, no njenom francuskom temperamentu su sinoć daleko bolje ležale izvedbe na španjolskom, portugalskom i dakako materinjem francuskom jeziku. „Kuća“, odnosno „Casita de Piedras“ upravo je unijela topli južnjački duh, posebno time što su njom bila i otvorena vrata latin jazzu i brazilskom jazzu. Tu je situacija već počela ozbiljno ‘kuhati’ jer je sve više do izražaja dolazila ritmička razigranost Pedra Segunda za bubnjevima i perkusijama (a treba dodati da je od početka koncerta sjedio na cajonu što mu je omogućavalo da razvije izuzetnu zvučnu paletu isključivo akustičnim sredstvima).
Novi pogodak ‘u sridu’ slijedio je s „Ne me quitte pas“, klasikom Jacquesa Brela kojeg je Aimée začinila ozračjem koje je obradom te pjesme svojevremeno stvorila Nina Simone, ali također i s latin jazz crossoverom u središnjem dijelu. E tu su već stvari zvučale tako da je svakom bilo jasno da tu nije riječ o igri drugoligaša jazza. Cyrilleini onomatopejski scatovi, kojima kao da je svoj kvartet nadopunjavala puhačima i sve izvedeno na tragu energije jedne Janis Joplin (ne kopiranja, već izvedbene energije, da ne bi bilo zabune), bili su sve razigraniji u korelaciji s impro igrama Ireland i Segundoa, kao što su i aplauzi ushićenja iz redova publike dobrano znali produžiti nastavak izvedbe nakon solo točki.
Potom se samo na početku pjesme „Inside And Out“ doimalo da kvartet ‘smiruje loptu’, no i iz nje se ubrzo počeo probijati žustriji tempo, da bi naredna „Beautiful Way“ donijela fascinantan bubnjarski solo Pedra Segunda, kojeg se uistinu može nazvati čovjekom-ritmom. Valjda nasmijan i u snu svira s rukama i nogama, kao što je ostavio dojam da mu netko i makne bubanj on bi već našao način i sredstvo za neometani nastavak sviranja.
„Beautiful Way“ je komotno mogao biti užareno finale službenog dijela, a isprva se doimalo da je tako i trebalo biti kad je Cyrille s pijanisticom na brzinu raspravila kako započeti „You Are So Beautiful” Billyja Prestona i Brucea Fishera, koju je naknadno proslavio i Joe Cocker, s kojom se došlo i do onog što se ne običava raditi na jazz koncertima, a to je zborno pjevanje publike. No i taj isuviše zaslađeni potez je pjevačica izvela onako kako je ona htjela – uspješno. Prvo je ugodila publiku na tri prateća tonaliteta i sve zborno povela u ljepotu Pestonovih i Fisherovih stihova.
Kraj službenog dijela bio je vremeplov na prva desetljeća 20. stoljeća i eru swinga, što je bio finalni tour the force kvarteta koji si je dao oduška i publiku uveo u već zaboravljene jazz gabarite ludih ubrzavanja i naglih povrataka u blues ritam. Pravo malo povijesno putovanje koje u izvornom narativu mogu, općenito gledano, izvesti jedino prave mačke i macani jazza da bi to držalo vodu, a bez dvojbe Cyrille Aimée Quartet je sastavljen od takvih. Taj pozitivni vatromet emocija koji je zatvoren ‘studijskim putovanjem’ na početak jazza kakav se svirao u crnačkim juke jointovima u prvoj polovici 20. stoljeća bilo je podvlačenje crte pod misao da bi spomenuti kvartet na idućem gostovanju mogao u potpunosti ispuniti kino-dvoranu Studentskog centra. Burni i dugački aplauz i ustajanje publike sa stolaca išli su u prilog tome tijekom naklona benda koji je i po izlasku na bis bio spreman špricnuti još malo ulja južnjačkog temperamenta na vatru, a to je bio raspašoj brazilskog jazza kroz izvedbu skladbe „Odjus Fechadu“. Da, bio je to, što bi se reklo, jazz za raju, ali kakav!
A bome i publika nešto kasnije iznenadila sastav obzirom da je sav merch planuo u sekundi, posebno vinili, a potom i CD-i. Poseban hit bile su male zvečke s potpisom Pedra Segunda.
Skoro da se sve to nekako pogodilo i s uvodnom najavom Dražena Kokanovića koji je u toj ulozi sve bolji, gotovo pravi mali stand-up nastupi. Ovog puta mu je zapela u glavi misao da po uzoru na američku Crkvu Johna Coltranea u Hrvatskoj umjesto festivala osnuje Crkvu jazza kako bi kao svaka vjerska zajednica bio izuzet od plaćanja poreza, izdavanje računa i fiskalnih kasa – sve kako bi, kako je rekao: „mogli nesmetano dovoditi u Hrvatsku što više jazza“. Plastični primjer „za početnika“ kako bi primjerice izgledala jazz misa kasnije je dočarao upravo Cyrille Aimée Quartet. U ime oca, sina i jazza svetoga, amen.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
