Kvartet francuske jazz pjevačice Cyrille Aimée, nominirane za Grammy, sinoć je nastupio u Kinu Studentskog centra u Zagrebu u sklopu 15. Zagreb Jazz Festivala.
„Bio bi ovo najgori jazz koncert na Festivalu, da oni nisu toliko dobri i toliko dobro raspoloženi“, komentirao sam Draženu Kokanoviću, direktoru Zagreb Jazz Festivala, prvi dojam netom nakon što je završio koncert Cyrille Aimée Quarteta, „no s obzirom na njegovo finale mnogima će ostati u sjećanju kao najbolji”. I to bi mogao biti tzv. long story short opis, sad već drugog gostovanja ove francuske pjevačice u Zagrebu unutar perioda od godinu dana.
Prošlog listopada pjevačica je nastupila samo u pratnji pijanista Mathisa Picarda u Kerempuhu. Dobar glas o tom koncertu brzo se bio proširio gradom. Posljedično je to vodilo do upita s raznih strana direkciji JAZZG-a kad će Cyrille Aimée ponovno doći. Nije se trebalo dugo čekati. Ovog puta je došla u pratnji kvarteta u kojem su pored nje klaviristica Hila Kulik klaviristica, basist i kontrabasist Joe Downard i bubnjar Pedro Segundo. Bilo bi preoptimistično da je kvartet napunio Kino SC-a u koje stane tisuću posjetitelja, ali pola od tog kapaciteta bilo je popunjeno. Išlo se ciljano na pola dvorane, jer su svi manji adekvatni prostori u gradu bili popunjeni u ovo doba godine, dakako još je u pitanju bio i petak.
Ako se netko pita: „Zašto najgori?“, odgovor bi mogao glasiti: zato jer je Cyrille Aimée dobrim dijelom u pop zoni easy listening jazza, upravo onog koji dominira po bezbrojnim barovima i kruzerima i koji obično služi kako bi se ublažio žamor i zveckanje pribora za jelo u rukama gostiju. S druge strane jedna Diana Krall je na tom stilu izgradila svjetsku karijeru, pa zašto to spočitavati Cyrille Aimée koja je u tome u daleko većem obimu i autorski za razliku od spomenute kanadske glazbenice.
Započela je koncert sa skladbama „For The Love Of You“ i „Back To You“ koje su bile u narativu popa, savršeno ispoliranom i akustičnom, za kakav baš i nema previše prilika za čuti ga u Zagrebu, ali ipak popom. Jazz natruhe su se nazirale kroz klavirska sola Hile Kulik kao i na igranje s glasno-tihim elementima. Aimée je posebnu pažnju pridavala dijelovima s jedva čujnom pratnjom koja je ‘disala’ s njenim decentnim scatom. No to je samo bilo uvodno suspregnuće od izbacivanja svih aduta na stol ‘sad i odmah’. Kao da se kvartet brinuo o tome jesu li se svi udobno smjestili u stolce šireći zrakom harmonijsku ugodu.
Preokret je započeo s pjesmom „Casita de Piedras“ koju je Cyrille Aimée nekoliko puta nazvala „Kuća“ u uvodu, dodavši kako joj se baš jako sviđa ta naša riječ „kuća“, dok je objašnjavala kako zamišlja svoju energetski samodostatnu kuću za bijeg negdje u prašumi ili na njenom rubu (i svima nam pustila bubu u uho da razmišljamo što je to “dry toilet”). Vokalno i emotivno su tu stvari legle nekako prirodnije. Naime, Cyrille Aimée izuzetno dobro i bez ikakvog akcenta izvodi pjesme na engleskom jeziku, no njenom francuskom temperamentu su sinoć daleko bolje ležale izvedbe na španjolskom, portugalskom i dakako materinjem francuskom jeziku. „Kuća“, odnosno „Casita de Piedras“ upravo je unijela topli južnjački duh, posebno time što su njom bila i otvorena vrata latin jazzu i brazilskom jazzu. Tu je situacija već počela ozbiljno ‘kuhati’ jer je sve više do izražaja dolazila ritmička razigranost Pedra Segunda za bubnjevima i perkusijama (a treba dodati da je od početka koncerta sjedio na cajonu što mu je omogućavalo da razvije izuzetnu zvučnu paletu isključivo akustičnim sredstvima).
Novi pogodak ‘u sridu’ slijedio je s „Ne me quitte pas“, klasikom Jacquesa Brela kojeg je Aimée začinila ozračjem koje je obradom te pjesme svojevremeno stvorila Nina Simone, ali također i s latin jazz crossoverom u središnjem dijelu. E tu su već stvari zvučale tako da je svakom bilo jasno da tu nije riječ o igri drugoligaša jazza. Cyrilleini onomatopejski scatovi, kojima kao da je svoj kvartet nadopunjavala puhačima i sve izvedeno na tragu energije jedne Janis Joplin (ne kopiranja, već izvedbene energije, da ne bi bilo zabune), bili su sve razigraniji u korelaciji s impro igrama Ireland i Segundoa, kao što su i aplauzi ushićenja iz redova publike dobrano znali produžiti nastavak izvedbe nakon solo točki.
Potom se samo na početku pjesme „Inside And Out“ doimalo da kvartet ‘smiruje loptu’, no i iz nje se ubrzo počeo probijati žustriji tempo, da bi naredna „Beautiful Way“ donijela fascinantan bubnjarski solo Pedra Segunda, kojeg se uistinu može nazvati čovjekom-ritmom. Valjda nasmijan i u snu svira s rukama i nogama, kao što je ostavio dojam da mu netko i makne bubanj on bi već našao način i sredstvo za neometani nastavak sviranja.
„Beautiful Way“ je komotno mogao biti užareno finale službenog dijela, a isprva se doimalo da je tako i trebalo biti kad je Cyrille s pijanisticom na brzinu raspravila kako započeti „You Are So Beautiful” Billyja Prestona i Brucea Fishera, koju je naknadno proslavio i Joe Cocker, s kojom se došlo i do onog što se ne običava raditi na jazz koncertima, a to je zborno pjevanje publike. No i taj isuviše zaslađeni potez je pjevačica izvela onako kako je ona htjela – uspješno. Prvo je ugodila publiku na tri prateća tonaliteta i sve zborno povela u ljepotu Pestonovih i Fisherovih stihova.
Kraj službenog dijela bio je vremeplov na prva desetljeća 20. stoljeća i eru swinga, što je bio finalni tour the force kvarteta koji si je dao oduška i publiku uveo u već zaboravljene jazz gabarite ludih ubrzavanja i naglih povrataka u blues ritam. Pravo malo povijesno putovanje koje u izvornom narativu mogu, općenito gledano, izvesti jedino prave mačke i macani jazza da bi to držalo vodu, a bez dvojbe Cyrille Aimée Quartet je sastavljen od takvih. Taj pozitivni vatromet emocija koji je zatvoren ‘studijskim putovanjem’ na početak jazza kakav se svirao u crnačkim juke jointovima u prvoj polovici 20. stoljeća bilo je podvlačenje crte pod misao da bi spomenuti kvartet na idućem gostovanju mogao u potpunosti ispuniti kino-dvoranu Studentskog centra. Burni i dugački aplauz i ustajanje publike sa stolaca išli su u prilog tome tijekom naklona benda koji je i po izlasku na bis bio spreman špricnuti još malo ulja južnjačkog temperamenta na vatru, a to je bio raspašoj brazilskog jazza kroz izvedbu skladbe „Odjus Fechadu“. Da, bio je to, što bi se reklo, jazz za raju, ali kakav!
A bome i publika nešto kasnije iznenadila sastav obzirom da je sav merch planuo u sekundi, posebno vinili, a potom i CD-i. Poseban hit bile su male zvečke s potpisom Pedra Segunda.
Skoro da se sve to nekako pogodilo i s uvodnom najavom Dražena Kokanovića koji je u toj ulozi sve bolji, gotovo pravi mali stand-up nastupi. Ovog puta mu je zapela u glavi misao da po uzoru na američku Crkvu Johna Coltranea u Hrvatskoj umjesto festivala osnuje Crkvu jazza kako bi kao svaka vjerska zajednica bio izuzet od plaćanja poreza, izdavanje računa i fiskalnih kasa – sve kako bi, kako je rekao: „mogli nesmetano dovoditi u Hrvatsku što više jazza“. Plastični primjer „za početnika“ kako bi primjerice izgledala jazz misa kasnije je dočarao upravo Cyrille Aimée Quartet. U ime oca, sina i jazza svetoga, amen.