Gotovo bez najave i previše pompe Damir Avdić objavio je novi album ‘Manjina’.
Pompa Avdiću ni ne treba, dapače čuvao se nje kad je s albumom „Mein Kapital“ 2012. godine bio šire medijski otkriven i kad se činilo kako će biti provučen kroz tu mašineriju i potom izbačen ukaljanih stihova. No to se nije dogodilo. Iz današnje prespektive gledano, nije se ni moglo dogoditi, jer je za veliku većinu potencijalnih slušatelja preradikalan, previše mračan, gotovo okrutan u pokušaju kreiranja jednog novog mislećeg ljudskog bića na ovim prostorima.
Naravno nije to misija koju je Damir Avdić zadao sebi kao politički i ideološko nekorektno ‘navrnut’ antidogmatik. On je u svemu tome uvijek bio samo glasnik, a onima kojima se obraćao ‘nametnuo’ je tešku zadaću mišljenja vlastitom glavom izvan, nama uobičajenih, stereotipa.
Kao borac koji u rukama ima samo električnu gitaru i na albumu „Manjina“ jasno je kako ne misli mijenjati formu samoprezentacije čime je definitivno postao ovdašnji gitarist s najviše rifova pod prstima koji su sve više senzibilizirani na tekstove. Iako su i dalje oštri i agresivni itekako je čujna majstorska bravuroznost izgrađenosti jedinstvenog izričaja. Zlobnici bi možda rekli kako je uzeo taktiku ne mijenjanja u stilu Motorheada, Ramonesa i AC/DC, no nije baš tako. Avdić pokazuje da je svjestan ograničenja kao gitarist, ali ako ga se prati od početka djelovanja, „Manjina“ tu svakako izbija kao najbolje rifovski izbrušeni dragulj.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=t7pCvvRF4vM[/youtube]
Tekstualno su također uočljivi pomaci. U priličnom velikom omjeru u odnosu na dosadašnje albume okrenut je svojoj nutrini gdje nekim pojavama daje opipljivu intrinzičnu varijablu. U pjesmi „Nesanica“ od nesanice stvara živo biće s kojim vodi dijalog baveći se tako posljedicama negativiteta iz okoline. „Ljubim te“ je jedna od najneobičnijih ljubavnih pjesama, gotovo mantričko ponavljanje refrena čime se stvara utisak kako je ljubav nešto što i samog Avdića ostavlja bez teksta, no najjaču sliku razvija u pjesmi „U očima moje djece“ kroz koju indirektno i sam (kao roditelj) pokušava pronaći izlaz iz sadašnjice, dakle kao ulog u bolju budućnost, jer postoji poluga promjene, opet na razini pojedinca, a to je odgoj djece. Jer kako Avdić navodi; u njihovim očima nema okova, nema tradicije, već samo širina, a o tome kakva će im se ‘poputbina’ nametnuti, u najvećoj mjeri ovisi o roditeljima. Stoga je i pametna odluka tom pjesmom zatvoriti album.
Po pitanju Avdićevog globalnog društvenog promišljanja, najdublje psihološko skeniranje i propitivanje donosi „Kapitalizam Macht Frei“ (i u naslovu još jedna genijalna kombinacija, inače razdvojenih pojmova) u kojoj otvoreno razmatra metode otpora postojećim sistemima ‘sprege politički organizovane mafije’, te na kraju postavlja pitanje: „Jesam li spreman za istinske promjene ili još uvijek imam previše toga za izgubit?“ polemizirajući i s pojmovima intelektualnog i fizičkog vlasništva kao i time može li postojati sistem koji ne uključuje društveno-političku ‘dresuru’.
Kao i do sada, juriša Avdić i na taj naučeni refleksni mentalni sistem sužanjstva koji onemogućuje kontraakciju, a isti brutalno vrijeđa kroz „Nije Bog budala, srećo“, već u uvodnim stihovima: „Ne vjeruje rob, već slobodan“, dakako raskrinkavajući i sadašnje vjersko-religijske dogme života u stadu koje već načinje uvodnom „Čuvaj se“.
U „Tamo odakle sam ja“ radi zanimljive zavičajne poredbe komparirajući svoje iskustvo s onim o čemu je pjevao Johnny Cash, kao što je posebno zanimljiva paradigma ponašanja na relaciji većina-manjina u naslovnoj „Manjina“ u kojoj je raskrinkao i ulogu manjine čije ponašanje spram još manjih od sebe nosi presliku frustracija koje trpi od većine postavljajući se u, već poznati, ‘Avdićevski stav’ brutalne kritike u kojoj jednako gazi salonske NGO ljevičare, kao i oprečne im neuke šoviniste iz redova većine, dapače iz Avdićevih usta krimen ‘ljevice’ uslijed nedostatka hrabrosti i iskrenog djelovanja je donekle i veći, jer, eto, i oni koji bi po definiciji trebali biti izvan stada, bježe stadu svome.
Stoga, Damir Avdić je još jednom pogodio gdje treba, a sad druga je stvar priča li o vjeri sužnjevima do kojih još nije dospjelo pitanje: „Jesam li spreman za istinske promjene ili još uvijek imam previše toga za izgubit?“. No treba biti uporan, poput sistema koji nas je uvjerio da nešto posjedujemo, ili smo potpuno nesvjesno usvojili onu poznatu Steinbeckovu definiciju kojom tumači mentalitet američke sirotinje, a to je da je kapitalizam uspio uvjeriti istu da se ponaša poput milijunaša koji su trenutno zapali u krizu.
Ocjena: 9/10
(Kapital Rekord, 2015.)
Poslušajte: Damir Avdić “Manjina”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
