Mogao je Damir Avdić i pet puta izlaziti na bis u Močvari i publika bi to pozdravila. Za pokupit kablove nakon koncerta poslao je prijatelja iz backstagea na pozornicu, jer da je izašao on, jamačno bi morao opalit neki rif.
Nastup je potrajao do ponoći, skoro dva sata. Koliko se sjećam, nikad duže Avdić nije svirao u Zagrebu. A proletjelo je. Kao što je vjerojatno proletjelo i publici. Njih 300-400 gotovo se nije maknulo s mjesta tijekom koncerta. Tu i tamo je netko žurno išao zapaliti cigateru u dvorište i isto tako se vratio nazad. S druge strane grad je vrvio srodnim koncertnim događanjima.
Pokazalo se da Avdić ima itekako vjernu publiku, spremnu na upijanje svega što je te večeri izveo. A izveo je puno toga. S recentnog albuma „Manjina“ gotova da nije izostavio niti jednu pjesmu koje su se nizale bez pauze u transu tijekom kojeg Avdić nije popio niti gutljaj vode. A što god je ‘zakačio’ s prethodnih „Human Reich“, „Mein Kapital“, „Život je raj“ ili „Mrtvi su mrtvi“ odjeknulo je kao odavno zabetonirani hit među prisutnima. Ono što je mene fasciniralo na jedan potpuno novi način, a gledao sam Avdićeve koncerte do sada, bio je određeni moment (za koji iskreno ne znam točno kad se dogodio) nakon kojeg uho više nije razdvajalo rifove njegove gitare i recitirajući vokal već se sve stopilo u jedinstveni fluid potpune zaokruženosti umjetničkog izričaja. Da, umjetničkog, jer tako nešto može jedino umjetnik.
Istesao se Avdić kroz godine i dospio do nivoa u kojem njegovi prsti na gitari skladno komuniciraju s onim što pjeva i tu se više ne osjeti da išta manjka od instrumentarija, da ta njegova ogoljenost nije nužnost produkcijske osakaćenosti ovih prostora već sušta originalnost u kojoj bi i jedan takt nekog drugog instrumenta unosio pomutnju. Gitara u njegovim rukama nije pratnja, već medij. Osobni moment svjesnosti toga bio je tijekom izvođenja „U očima moje djece“ koja kao da je imala punoću zvuka ravnu Pink Floydu. Dakle nije riječ o moment kad se ‘to’ dogodilo, u mom osobnom slučaju, već moment kad su čula registrirala da ‘to’ traje već dobar dio koncerta. Kad tako plastično osjećate u zraku artikulaciju nečije duše, onda i pojam protoka vremena na koncertu gubi smisao. I to je dobro.
Iako su Avdićevi stihovi moćno ogoljujući, poput nekog magičnog ogledala u kojem se stvarnost odražava bez krinke, oni su samo bili dio puno veće umjetničke predstave iz koje su navirale emocije. Avdić kao da u sebi nosi neki iskonski pra-sevdah koji je kroz potpuno mutiranu novu stilsku formu u petak oživio u Močvari u tom svom iskonskom sjaju. Bio je to krik stoljetne muke, snage seanse davnašnjih okupljanja oko vatre koja je tjerala istu tu muku da se prevali preko jezika i načas olakša dušu. Rijetki su i umjetnici koji posjeduju takvu šamansku sposobnost u kojoj se ono što izvode transcendentira u impuls puno dublje poruke. Puno dublje od tekstualno-vokalne provokacije, kako se, ugrubo kazano, u nekom širem kontekstu doživljava izričaj Damira Avdića. Ta dublja poruka očigledno se razlijevala s pozornice Močvare. Zato je Avdić, kako je uvodom kazano, mogao nastupati unedogled.
Koliko je takvih koji imaju tu sposobnost? Koliko je bendova, a kamo li pojedinaca s gitarom u ruci (kakvom god) sposobnih tako dugo držati pažnju? Koliko god ga pratim, nije mi se takav činio primjerice u vrijeme albuma „Mein Kapital“. Znao je iskušavati granice svoje forme, nekad biti i pomalo destruktivan prema publici koja se naglo počela interesirati za njega, možda osjećajući da se tada u odjednom potpuno ispunjenoj Močvari nalazi priličan broj ‘hype turista’ kojih se na neki način treba riješiti. Underground glazbenici obično u popularnosti vide zamku i ne srljaju. A ako se popularnost dogodi obično je tumače na način da je nešto pošlo po krivu. A Avdić je stopostotni underground. No nije ga to uništilo, dapače, još više se izbrusio.
Ovog puta u Močvari nije bilo ‘turista’, ali i da ih je bilo, nije to za Avdića ista situacija kao i prije tri-četiri godine. Nadrastao je eventualne potrebe autodestruktivnosti svog rada, a dobio je puno više vjerne publike. U neku ruku upravo je sad ‘isklesan’ za hype, sad se pokazuje da je jedan od najvrednijih dragulja scene ovih prostora, posebice uživo. Samo što „Manjina“ u svom nazivu ne zvuči tako seksi provokativno za medije kao onomad iskovani termin „Mein Kapital“. Možda je i bolje tako. Ne kvariti harmoniju u kojoj Avdić u svakom gradu ima 300-500 duša kojima može prirediti apsolutni koncertni klimaks. Manjina ima neke gušte za koje većina nikad neće saznati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
