Najveći roker koji to nije, najveći pjesnik koji to nije i najveći aktivist koji to nije s tri mikrofona pred sobom i gitarskom distorzijom iza sebe još jednom je pred zagrebačkom publikom u Velikom pogonu Tvornice kulture potvrdio status najvećeg underground frika na ovim prostorima.
Underground frik ostaje undergrounf frik, iako u slučaju Damira Avdića taj underground frik i dalje bez problema na svom koncertu u Zagrebu okupi 500-600 ljudi, dvije godine od medijskog hypea stvorenog oko njega objavljivanjem albuma „Mein Kapital“. Zašto underground frik? Zato jer je ostao vjeran sebi i svojim postulatima, dok je ovog puta pred održavanje koncerta odbio davati intervjue, što je naravno neuobičajena stvar u našim prilikama, ostavljajući organizatora koncerta na mukama do posljednjeg dana.
U neku ruku je to s Avdićeve strane dobra odluka, iako riskantna, jer oni koji žele čuti što on ima za reći to će u najboljem obliku dobiti upravo na njegovom koncertu stihovima ispaljenim kroz iskežene zube u grimasama u kojima se pretapa bijes, sarkastični osmijeh i pripovijedačka ozbiljnost, strijeljajući oštrim pogledom po publici kao da se svakome ponaosob unosi u lice i otvoreno mu govori: „Ti si šupak!“ Pa sad, ima li intervjua koji može pružiti takvu impresiju?
Izašao je u petak na pozornicu Velikog pogona u majici s natpisom „Kapitalizam macht frei“ čime je i vizualno iščašio onu zloglasnu poruku „Arbeit macht frei“ koja je ‘krasila’ ulaz svakog nacističkog konclogora u II sv. ratu, povlačeći jednako tako zloglasnu paralelu sa stvarnošću u kojoj cijela planeta ustrašeno ima uglavnom samo jedno pitanje u glavi, a to je: „Što će s nama biti dalje?“. Odgovor je slijedio već s uvodnom „Human Reich“, ujedno i naslovnom pjesmom Avdićevog posljednjeg studijskog albuma. Ritual ‘ti si šupak’ izveden je besprijekorno kao i svaki put do sada, Avdić je od početka do kraja bio u transu isprepletenih gitarskih rifova i narativne lirike. A kao svaki ritual i sinoćnji je imao i terapeutski element na sve prisutne. Prije desetak dana nam je završila agresivnu političku kampanja predsjedničkih izbora i Avdićev koncert je došao kao svojevrsno pročišćenje, kao istina iscerena u lice i to u mnogo stvari, meni osobno posebice kad ‘jebe majku Sarkozyju’ jer bezimenu istočnjačku radnu snagu smatra Ciganima i kad je Bosanski Psycho istu frazeologiju prebacio u ovaj naš rakurs rastućeg ekstremizma kao da je iz budućnosti poslao ‘lijep odgovor’ na nedavni biser naše novoizabrane predsjednice o nipodaštavanju nacionalnih manjina. Tko je bio na koncertu, čuo je.
Na zagrebačkom koncertu Avdić je također unio i male promjene u konceptu nastupa. Svoj teatarski dio izveo je u posljednjem dijelu nastupa, a ne kao do sada u središnjem dijelu. Također riskantna odluka, ali nakon što je ispričao svoju priču od Fadilu dobio je veći aplauz nego da je na kraju izveo gusto sabijene hitove. Još jednom se može ustvrditi kako Damir Avdić nije bio prolazni hype, on je jednostavno nasušna potreba publike. Potrebni su nam takvi pojedinci, tek toliko da nas s vremena na vrijeme podsjete kako nije baš sve sivo nego da postoji i jedno pedeset nijansi crne.
Koncert će ostati upamćen i po jednom neobičnom potezu organizatora, a to je ‘staviti’ na pozornicu hrvatskog kantautora Denisa Kataneca prije Avdića. Bila je to potpuno dijametralna suprotnost. Katančevi intrinzični stihovi često obojani falsetima u neku ruku su predstavljali vrzmanje srndaća pred vučjom jazbinom. No izdržao je. Nije pokleknuo. Vjerovao je u svoje stihove, za što je na kraju bio i nagrađen aplauzom.
Bila je to potpuno ispunjena koncertna večer. Tek poslije je prošlo kroz glavu da je na oba nastupa na pozornici bio samo jedan pjevač s gitarom u ruci.