Karakteristika Avdićevog djelovanja je da se uvijek bavi sadašnjošću, a time i bliskom budućnošću. Danas je i njemu deplasirano pjevati o Štuliću i raspadu bratstva i jedinstva na dva floora. Ovog puta je klasni zid ‘na meniju’ onog što donosi album ‘Radikalno šik’ i što je u petak uživo prezentirao u Tvornici kulture.
U posljednjem intervju s Damirom Avdićem bilo mi je znakovito kad mi je na pitanje o globalnim klimatskim promjenama odgovorio: „Ne razmišljam o tome. Razmišljam o tome kako se slavilo trideset godina od pada Berlinskog zida, sa desetinama hiljada ljudi na ulicama, koji govore ”da se ideološki zidovi ne ponove”, dok je u isto vrijeme La Paz podijeljen jednakim zidom, sa bodljikavom žicom na vrhu, ali koji dijeli bogate i siromašne. Na jednoj strani savršeni konzumenti, na drugoj k’o psi čekaju cisterne s vodom koju im naplaćuju. Ideološki zid brzo padne, klasni stoji vječno.“
Isprva mi se možda činilo kao izbjegavanje odgovora na pitanje, ali sve više mi se kristaliziralo kao suštinska stvar. Toliko suštinska da sam i ovdje posljednju citiranu rečenicu izabrao za naslov. Oni vičniji čitanju filozofskog štiva lako će tu prepoznati Marxovu misao, onima drugima će spominjanje klasa u bilo kom kontekstu zvučati kao neki anakroni moment, jer u našem vremenu se može sve, ali pričati o klasnom raslojavanju baš i ne previše jer nam je to utkano u svjetonazor kao nešto prirodno poput rasta trave ili padanja kiše. No stvar s istinom je ta da kad je jednom izrečena, ona uvijek nekako ispliva koliko god puta je se išlo ušutkati, jer možda jesmo klasna bića, ali smo i misaona. A i ovaj kapitalizam i brojni filozofi s koje god strane krenuli u teoriji, uvijek se nekako vrate na Marxa jer je on ‘na putu’, za neke kamen spoticanja kojeg bi nekako uklonili, za druge monumentalna stijena na kojoj je ispisana istina i koja se pojednostavljeno kazano uvijek svodi na to da koliko god se jedna strana trudila zapečatiti klasne razlike, uvijek postoji druga koja teži nivelaciji, a nivelacija obično dođe poput plimnog vala kad problemi zapadnu u fazu nerješivosti ili se pak klasna fluktuacija potpuno zaustavi.
Ukratko, kad beznadežni shvate svoj beznadni položaj, onda kreće frka. Jedni uvijek grade zidove u strahu od frke, a drugi tendiraju da ih svladaju kad postanu vidljiva fizička prepreka za daljnji opstanak, jer smo, eto, kao i sva bića na ovom planetu, najprije bića nužde u namirenju potreba za opstankom.
Poanta ovog teksta nije Damira Avdića proglasiti nekom modernom 2.0 inačicom marksiste s gitarom u ruci i time ideološki zapečatiti ovu priču, jer kao što je i sam rekao ideološki zidovi brzo padaju, dok je klasni nešto s čim se ljudsko društvo nosi od postanka. Njegov novi album „Radikalno šik“ se posebno bavi time. Koncert u Tvornici održan ovog petka također je išao u smjeru te koncepcije. Ne samo da je obuhvatio skoro sve pjesme s novog albuma, već je Avdić birao i one s prethodnih uradaka kako bi jače podebljao današnji klasni problem. Nekako je i pjesma „Human Reich“ zvučala kao da napravljena puno prije samo da bi se uklopila u mozaik prezentacije albuma „Radikalno šik“.
Karakteristika Avdićevog djelovanja je da se uvijek bavi sadašnjošću, a time i bliskom budućnošću. Danas je i njemu deplasirano pjevati o Štuliću i raspadu bratstva i jedinstva na dva floora. Sjetimo se samo koliko je godina prošlo otkad je njemu to bilo aktualno. Tada je to zvučalo iznimno radikalno, ali potom se u 5-6 godina radikalizirala ta priča u najvišoj sferi društveno političkog života, a za rezultat imamo limb radikalnog nacionalističkog rakursa koji je donio čitavu lepezu novih problema koji implodirajam na maitčnim terenima i još više urušavaju ovdašnja ionako krhka društva, jer, jebiga, kreatori politika su iz jednadžbe izbacili fakt da već desetljećima nema ‘mrskog’ bratstva i jedinstva.
Mjereno tom metrikom koliko je Avdić ispred mainstreama, mi ćemo vjerojatno uskoro dobiti ‘na regionalnom meniju’ raspirivanje upravo na temelju klasnih podjela, na jedan ili drugi način. Što se tiče njegove sviračke izvedbe, ona je odavno dovedena do savršenstva. Gitara je produžena ruka njegove poezije i kako on sam ističe: „Dok ima teksta, ima i muzike“. Scensku formulu ne mijenja; tri mikrofona za jednog ‘glasnogovornika’ s odvrnutim potenciometrima na Marshallu i sat i pol ‘bacanja vrućih kestena’ publici koje uvijek ima dovoljno za pregrađeni Veliki pogon Tvornice. A tu je i onaj moment na kraju kad se skida majica čime podvlači uvjerenost u vlastite stihove, poput ratnika koji je bacio oklop sa sebe i jurnuo u bitku uvjeren da ga svevišnji čuva od svakog ranjavanja. Radikalno šik? Bez sumnje.