Damir Avdić nije predstavio album ‘Human Reich’, već je demonstrirao samo značenje tog pojma u hipnotičkoj predstavi koja je u četvrtak oduševila publiku u Vintage Industrial Baru.
Hype je plima koja kako dođe, tako i ode u oseci. Oseci plivajućih ostataka koji počesto ne zanimaju znatiželjnu masu. istu onu inficiranu i sretnu u uživanju sudjelovanju plimnog trenutka (minule) važnosti. Za glazbenike kojim se dogodi hype, drugi puno teži zadatak je ostanak na višoj razini koja je bila prije plime. To je prvi testni period na zub vremena.
Najveći hype oko Damira Avdića, anti-kantautora s električnom gitarom u rukama dogodio se početkom prošle godine na promociji albuma „Mein Kapital“. Tad je prvi put klub pokraj savskog nasipa ispunilo mnoštvo koje do tada nije bilo sljedbeništvo, već radoznalci željni iskustva gledanja, slupanja i upoznavanja tog ‘bosanskog psiha’.
Avdić nikad nije težio hypeu, dapače u intervjuima je uvjek naglašavao njegovu beznačajnost spram onog čime se bavi, jer ima dovoljno godina i iskustva da bi zagrizao tu slatku udicu. Kao i u svojim tekstovima računao je na ono najgore – da će na kraju ostati sam s gitarom, onako kako je i počeo. Čemu tlapnje. Pa ne pita se i sam bez razloga svaki put kad nastupa: Kome pišeš pjesme, kome posveta za ljubav, kome, kad niko ne čita?“. Svjestan je koliko je napisao i koliko se nije čitalo… Zna da i u svijetu u kojem živimo zasićenje dolazi brzo. Prebrzo. Zna da je većina zahtjevna i razmažena i da joj je usamljenog čudaka koji sipa gnjev s pozornice uglavnom dosta za samo jednu večer. Nešto kao kad se u putujućem cirkusu pogleda žena s bradom ili čovjek slon. Štriha se kvačica u tekicu da je i ta ‘životna misija’ postignuta i više nema potrebe za čestim susretanjem onih s kojima se priroda okrutno poigrala.
No i u takvom ozračju ispada da je Avdić daleko više o frika za jednu noć. Pokazala je to i promocija albuma „Human Reich“ u zagrebačkom Vintage Industrial Baru u četvrtak navečer. Klub je bio pun. Avdić nemilosrdan, ali i definitivno nadograđen i umjetnički izbrušen u samom nastupu. Koliko je igrao na stihove i distorziju, toliko je igrao i na teatralnost. Manje se oslanjajući na svoju književnu prozu čime se poigrao lani u Močvari.
Njegov koncert je u punom smislu postao predstava – monodrama s glazbenom podlogom koja stalno komunicira s publikom kroz stihove i radnju, bez želje za predahom, čime Avdić propituje granice fokusa onih ispred sebe. Poput nekog ludog profesora ili glumca kojeg ništa ne može omesti u misiji koja je jednog trenutka anegdota, zatim poruga ili uvreda koja vodi do hladnog zaključka, da bi novi krug započeo s novom životnom anegdotom.
Kad vas kao jedinku iz publike uhvati taj vrtlog, ne da vam se ni po pivo otići jer ne želite propustiti neko od poglavlja te nesvakidašnje predstave. Predstave u kojoj primjerice kroz lik Fadila dobijete servirani balkanski poučak ilustriran Šijanovim filmom „Ko to tamo peva“, da bi potom došla na red porcija ‘vijesti’ iz svijeta u kojem postojani i snažni Babilon pada samo u pjesmama, da bi s te široke slike fokus bio naglo sužen na dvoje koji si tepaju riječ ‘ljubavi’ u svijetu u kojem je demokracija laž, gdje se mostovi rade na krvi, a rafali pobune ispaljuju s Facebooka dok se krivnje redovno tovare na leđa požrtvovnih i anonimnih Muharema, gdje sloge nema i gdje ostaje samo atomizirani pojedinac (kao i Avdić) koji bi trebao poput Ničeovog Nadčovjeka biti spreman pronaći svoj put i u mraku.
Onog trenutka kad je Avdić završio svoj glazbeni performans tim riječima o upornosti traženja puta u mraku, koje su ostale visjeti u naelektriziranom zraku Vintage Industrial Bara kao zaključak i nit vodilja kojeg se i on sam drži (toliko je uvjerljiv, da mu ne možete ne povjerovati), kratku (gotovo neugodnu) tišinu je prekinuo gromoglasni aplauz kao trenutno buđenje iz hipnotičkog sna koji je potrajao više od sat vremena. Za ‘nagradu’ je slijedilo skidanje majice i „Imam dvadeset i dvije godine“, potom još dva bisa s kojima je Avdić sveukupno stajao ispred publike dva sata. Koncertni blockbuster za jednog čovjeka i jednu gitaru koji ne ostavlja prostora sumnji da je riječ o nekome tko je trebao bio jednosezonski hit (čak i u okvirima našeg mikro kozmosa).
Damir Avdić postao je glazbena potreba. Dokle god živimo na prostorima na kojima se povijest ne ispisuje, već izvršava.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
