Bilo da je riječ o vragolastom hop-cup ciktanju, bilo o meditativnijem pristupu kao u ‘Je suis seul ce soir’ Paula Duranda i ‘Clair de lune’ Josepha Kosme, album skladno sljubljuje zažareno ljupku životnu radost, zadimljeno znojni klupski ugođaj i opću sjetu, kako se kaže, nad smislom života.
Pravovjerni gypsy swing naslijeđa Djanga Reinhardta i Stephanea Grapellija kojem su nepokolebljivo priklonjeni sisački gitarist Damir Kukuruzović i njegov Django Group, ne donosi osobita iznenađenja. Grubo pojednostavljeno, kad čujete tri gypsy swing pjesme – brzu, srednjeg tempa i laganu – čuli ste sve. Ako vam se svidjelo, to je to, a ako nije, teško ćete naići na gypsy swingera koji će vam promijeniti mišljenje.
No to zasigurno ne znači da je posrijedi dosadna ili monotona glazba. Ona je naprosto čvrsto ukotvljena u jasne odrednice, a glazba kao glazba, u rukama nadahnutog izvrsnika i unutar najskučenijih pravila dopušta i pronalazi bezbrojne inačice i nijanse. Zgodan apsurd je, međutim, da je Reinhardt, prvak tog vrlo prepoznatljivog gypsy swinga, bio glazbeno nepismen i posve neopterećen ikakvim glazbenim predlošcima te da je čitav stil oblikovao uzdajući se u sluh i intuiciju, mentalno slobodan od svih zakonitosti i pravila.
„My Django Family“, treći album Damira Kukuruzovića, najvjernijeg hrvatskog Reinhardtova sljedbenika, čovjeka koji veli „smisao mojeg života je svirati poput Djanga Reinhardta,“ u tričetvrt sata donosi devet instrumentalnih skladbi Reinhardta i njegovih istomišljenika te jedan svježiji original iz pera i uz vokalnu izvedbu drugog osvjedočenog regionalnog zaljubljenika pravca, Zorana Predina koji pjeva „Uzmi me“, na hrvatskom. Uz članove aktualnog Django Groupa – violinista Brunu Urlića, gitarista Gorana Grgurača, kontrabasista Ivu Sankovića i bubnjara Nenada Novalića – na albumu gostuju dvojica autentičnih gypsy swing glazbenika, Nijemac Wawau Josef Adler i Francuz Raphael Fays te multifukcionalni Makedonac Vlatko Stefanovski. Brzometne, no ne isprazno virtuozne, već vatreno ili elegično ganutljive dionice izvezene prstima svih navedenih velemajstora gitare, kao i značajan doprinos Urlićeve violine, malo će koga ostaviti ravnodušnim.
Jedina je dvojba ona što se odnosi na uvažavanje reproduktivnog karaktera Kukuruzovićeve misije, odnosno: zašto slušati Kukuruzovića, ako je sve to još bolje odsvirao sam Reinhardt? O tome neka odluči svatko sam za sebe, a odluka ne mora biti nužno racionalna. Ulogu glazbenog glasnika, uostalom, nipošto ne treba omalovažavati – mnogi će našijenac Reinhardta upoznati, ili već jest, upravo zahvaljujući Kukuruzoviću.
Ocjena: 9/10
(Menart, 2014.)