Damir Urban: Scena nam se debelo srozala, kriteriji se spuštaju, ljude se zaglupljuje…

Razgovor s riječkim glazbenikom čijeg je ‘Kunderu’ naslijedio ‘Mamut’.

Damir Urban (Foto: Iva Jila Mahalec/Iva Hrvatin)
Damir Urban (Foto: Iva Jila Mahalec/Iva Hrvatin)

Veljača je najtmurniji mjesec. Težina „Mamuta“ ne ide joj u prilog, koliko pozitivan naboj Damira Urbana pred koncert u Maloj dvorani Doma sportova kojim se nada mijenjati konture hrvatske glazbene scene s mjesta gdje je ona i započeta – pozornice. Nismo se vidjeli od ljeta 2013., kad smo u kratkim košuljama s njim razgovarali na novosadskom EXIT-u, negdje u limbu između „Kundere“ i „Mamuta“. Tada je bilo nešto više osmijeha na licu i melodija u mislima i mikrofonu.

No nedavno objavljeni album dokumentira današnjicu. Hladnu i tromu kao i večer u zagrebačkom Kinu Grič gdje smo se susreli s misaonim karizmatikom. Netom ranije sasvim nevezano popio sam kavu s Tomislavom Torjancem, zajedničkim nam prijateljem, koji je osim spektakularnih književnih ilustracija napravio i nesumnjivo najdetaljniju naslovnicu Urbana & 4. Deseti razgovor tog dana nije bio obećavajuć. Večer je odmicala, minus se povećavao i pomislio bih da će Urban presahnuti i jezgrovito i suptilno mi ispraksiranim pitanjima dati do znanja da ne bi trebali dužiti. Međutim, ćelavac s potpisnom drvenom ogrlicom oko vrata unatoč umoru i gladi ne priznaje tu mogućnost i s entuzijazmom vodi riječ, želeći reći nešto više na svako pitanje.

Kad smo posljednji put vidjeli na EXIT-u, bio si sav zarastao u bradi. Sad si fino i pristojno obrijan.

To je samo za danas. Noćas sam se sredio, tj. obrijao nakon što smo žena i ja počeli gledati drugu sezonu “House of Cards” poslije pola noći. Bio sam umoran i mislio sam se samo malo poštucati, ali znaš i sam kako je kad je čovjek umoran, onda fali…

Zašto se uopće briješ usred noći?

Morao sam se ustati u šest, a u šest se brijati nema šanse. Lakše je u jedan u noći, nego u šest. Ujutro dva gutljaja kave i na bus.

To je vrijedilo za dolaske na intervjue?

(smijeh) A neki su me i slikali.

Evo ovih dana nastupaš u Domu sportova i kako smo jednom davno, na tradicionalnom božićnom koncertu u Tvornici, ono kad si skupljao igračke u humanitarne svrhe, razgovarali o tome da nikad ne bi svirao u…

…velikoj dvorani?

Tako je. Sjećaš se. Što se onda dogodilo?

Ništa posebno. Svirali smo stoput na velikim festivalima, pred tisućama ljudi, dakle puno više ljudi nego što će biti u Domu sportova. U koncertnoj dvorani nije problem u feelingu. I dalje mislim da je scena loša. I dalje mislim da nakon tog koncerta ne može slijediti turneja po dvoranama. Teško. Vjerojatno ćemo se polako vratiti u prostore u kojima smo bili i prije. Ono što je bitno jest da se scena otkako smo pričali debelo srozala. Kriteriji nam se spuštaju i bojim se da se ljude svjesno zaglupljuje. Svjesno im se nude krive forme, a pritom nemaju vremena nizašto: poslušati dobru glazbu, pročitati dobru knjigu… Taj multitasking kao prikaz dobrog postao je katastrofalan. Ljudi nemaju vremena dobiti dobru ideju i promisliti je, prespavati je, pa sutradan nastaviti. Jednostavno se istovremeno radi pet stvari prosječno. Da smo barem društvo prosjeka. Otišli smo još dalje od toga. I prije smo imali Lepe Brene koje rasprodaju dvorane, ali smo imali i dobar rock, medije i emisije na televizijama koje se bave takvom glazbom. Postojala je ravnoteža, a danas  je nema. Sve što slušamo i gledamo je prodavanje nekave iluzije seksa i seksepila, pjevačice kojima ispadaju cice i njihove skandalozne intervjue. To se zna da se to radi industrijski. Njihovi autori lopatama to rade, a njihovi tekstovi ne vrijede ništa, ničemu te ne uče i ne potiču te na razmišljanje pa se ne moraš ni uključiti. Malo pomalo, klinci nemaju prilike vidjeti što drugo, pa kako da oni sebi uopće razviju nekakve kriterije? Na osnovu čega? (pauza)

Mislim da mladi danas ne svojom krivicom nemaju alate za prepoznavanje vrijednosti. Nasumično uzmi desetero ljudi i neka im Berlinska filharmonija odsvira „Petu Beethovenovu“, garantiram ti da to kod njih neće proizvesti nikakav osjećaj. To se uči. Čula se vježbaju, a kriteriji dižu. Knjige koje sam prije čitao bile su mi potpuno nerazumljive, ali onda dođeš do razumijevanja. Osjećaj ‘lijepo’ se mijenja i radi se na tome. Ovaj mi se čas čini da su u agenciji LAA počeli raditi kao agencija i počeli poticati rock bendove s “medijske  margine” i dovoditi ih u mali Dom sportova. Mi smo znali odsvirati čudesne male koncerte, ali oni bi medijski drugi dan prošli nezapaženo jer se mediji pale na kvantitet, a ne na kvalitetu. Ovo nije bila naša ideja svirati u Malom Domu sportova, ali sam shvatio da je to možda jedino ispravno jer način na koji će se to prezentirati i publici, glazbi i sceni dati mjesto, moglo bi otvoriti prostor tim navedenim elementima. Ne mislim da je to na nama, nego na cijeloj sceni. Ako se još dva-tri izvođača odvaže, onda će se promijeniti. To je kao da cijela zemlja tone, ali ti se ne želiš aktivirati. Lako je reći: „Jebe se meni“ i sjediti doma, ne ići na glasanje i neka zemlja propadne. Ne moraš ništa raditi, ali pruži nešto na osnovu čega ćeš sutradan kukati. ‘Ajmo probati. U našem slučaju je već sad drugačiji medijski pristup tom koncertu, nego što bi bio da smo radili Tvornicu čak tri dana zaredom.

Pri čemu je sad pristup drukčiji?

Ljudi koji se ne bave glazbom percipiraju ovaj koncert kao vrlo važan događaj i ljudi mi znaju reći da nam se na televiziji vrti reklama i pitaju otkad to. Znači da je taj događaj u njihovim očima zauzeo posebno mjesto. OK, ako je to način – neka bude.

Vidim da sam te pogodio u žicu. No taj cijeli stav razočaranja…

(prekida) …Ma nije razočaranje. Da je to, onda prvo moraš nešto očekivati. Očekivanja nisam imao. Ja sam više tužan. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X