‘Činjenica da je jedan od najvećih mitova rock and rolla stigao s nama do sada nedostižnog Neba, ravno u Zagreb, popeo se na pozornicu pred nama, izvodio za nas svakojake ludorije, znojio se da bi nas zadovoljio, polijevao nas vodom… sve se to na trenutke činilo suviše nestvarnim, pa je publika uglavnom sjedila kao u kinu, oborena s nogu, u grču, sputana samim prizorom koji se odvijao pred njom.’ – Hido Biščević, 1976.
Pa sad, možda bi bilo bolje da je knjiga nosila drugi naziv, možda „Stonesi i Hrvati“ ili nešto slično, jer je viđenje skučeno na nacionalne (hrvatske) okvire. Knjiga kao takva na paradoksalan način gubi na univerzalnosti, jer se u jednom dijelu bavi koncertnim spekulacijama dva posljednja nedolaska grupe u Zagreb i akterima te priče. Upetljavanja Marijana Crnarića i kasnije Koncertne direkcije u biografiju Stonesa, je nešto što je u nekoj konačnici samo otegotna okolnost da knjiga bude prijemčiva i u samoj regiji, a kamo li šire. Što je još gore, u biografiji su Crnarić i Direkcija skoro pa abolirani od svoje rabote, a krivica je diplomatski raspodijeljena i na leđa menadžmenta grupe, tj. startanje ljetnih europskih turneja u najboljem trenutku tj. ‘krajcanje’ s nogometnim prvenstvima u kojima je i Richardsov pad s palme samo vješti marketinški potez.
Kad sam se već dotaknuo Keitha Richardsa, treba reći da je stvarno trebalo biti krajnje oprezan u ulozi biografa grupe nakon objavljivanja njegove autobiografije „Život“ koja se pokazala najprodavanijom svih vremena. U njoj je famozni pad s palme, sam Richards detaljno izložio. Osim što je naveo da se nije radilo o direktnom padu s drveta, u tom poglavlju je pomno obradio situaciju koja ga je zbog bujajućeg krvnog ugruška u mozgu mogla stajati života. Tu je također i opis davanja apsolutnog povjerenja kirurgu koji se u početku nije usudio napraviti tako delikatan zahvat, kao i cijeli postoperativni proces koji je Richards prošao da bi njegov veliki povratak među žive nastupio onog trenutka kad je, kako je sam napisao, na klimavim nogama izašao pred talijansku publiku i odsvirao uistinu svoj osobni povratnički koncert. Imajući to u vidu, Horvat, koji je pisao drugi dio biografije (onaj od 80-ih pa do danas), trebao je tu biti daleko oprezniji, jer ovako se stječe dojam kako se djelomično stavio u obranu grijeha domaćih struktura.
Šteta je što i Glavanov dio prije objavljivanja nije još jednom faktografski iščitan, jer se onda ne bi potkrala ozbiljna geografska greška kad je riječ o Altamontu, kojeg je pokojni autor smjestio u blizinu Los Angelesa, a ne San Francisca, što nipošto nije nevažan podatak jer je riječ o povijesnom trenutku i mjestu nasilnog gašenja jednog života i potom Flower Power pokreta. I na kraju krajeva udaljenost između ta dva grada je 550 kilometara. Vjerujem da bismo mi iz regije bez problema osporili svaku američku knjigu koja bi motodrom Grobnik smjestila kraj Budimpešte.
Kao što je već ranije navedeno, osobni kritičarski rakursi dvojice autora uključenih na jednom književnom djelu ove vrste su delikatna stvar i po pitanju sukoba ukusa i procjene određenih albuma, što se u manjem dijelu i dogodilo. Iako je Glavan bio zadužen za prvi dio karijere od „Decca godina“ i diskografskog osamostaljenja u 70-ima, Horvat se tih početaka morao dotaknuti kad su na red u kasnijim godinama rada grupe na red došli reciklirajući diskografski momenti. I jedan i drugi se slažu oko „Aftermatha“ kao ključnog albuma sredine 60-ih, ali se razilaze oko onog glavnog s kraja te dekade. Dok Glavan na pijedestal uzdiže „Beggars Banquet“, Horvat je više sklon albumu „Let It Bleed“.
Osobno, za najznačajniji dio ove knjige držim poglavlja „S neba pa u rebra“ (Tina 1976., Hido Biščević) i „Kontrolirana mahnitost (Tina 1976., Darko Glavan)“, obzirom na svoju opsesivnu narav kopanja po povijesti. Riječ je o dva novinska koncertna reporta iz 1976. kad su The Rolling Stones po prvi put održali dva koncerta u Zagrebu. To su upravo oni ‘crno na bijelom’ dokumenti vremena, društvenih kretanja i razmišljanja, ujedno i dokaz koliki jaz je tada vladao između kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka i koliko je te davne 1976. Zagreb bio nespreman za Stonese, koliko su dva mentaliteta bila u raskoraku i koliko su bila udaljena ta dva svijeta u tom trenutku iako su i jedan i drugi bili rokerski po vokaciji. Potpuno nenamjerno (i u dobrom duhu) ta dva reporta otkrivaju tadašnju provincijalno-palanačku boljku ovog grada i nude objašnjenje zašto su stvari ovdje dolazile s tolikim zakašnjenjem, de facto obično u onom trenutku kad su na domicilnom terenu odavno izgubile svoje značenje kojem smo se kao publika došli nakloniti u ukazanoj prilici.
I Biščević i Glavan su tada zaključili kako je publika bila umornija od „vremešnog“ tridesetogodišnjeg Jaggera koji ih je pokušavao uveseliti, čak je bilo prisutno i čuđenje kako tako star čovjek ima uopće volje za skakutanjem po pozornici. Publika je, naravno, bila po njihovim riječima nezadovoljna i iz razloga što je uoči koncerta objavljen dvostruki album singlova „Rolled Gold“ i očekivalo se od Stonesa koji su promovirali album „Black And Blue“ da zasviraju hitove s početka 60-ih. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
