‘Činjenica da je jedan od najvećih mitova rock and rolla stigao s nama do sada nedostižnog Neba, ravno u Zagreb, popeo se na pozornicu pred nama, izvodio za nas svakojake ludorije, znojio se da bi nas zadovoljio, polijevao nas vodom… sve se to na trenutke činilo suviše nestvarnim, pa je publika uglavnom sjedila kao u kinu, oborena s nogu, u grču, sputana samim prizorom koji se odvijao pred njom.’ – Hido Biščević, 1976.
„Pozvao nas je (Jagger) da zajedno otpjevamo You Can’t Always Get(…) Refren je, međutim, morao otpjevati uglavnom sam. Publika se bojala. To mi je postalo jasno onog trenutka kad je došla na red pjesma It’s Only Rock And Roll. Pitao nas je poznajemo li je. Naravno da poznajemo, ali nismo odgovorili. (…) Doista, što je trebalo napraviti da dvoranom potekne suzdržana strast. (…) Publika ga je teško pratila. Pokušao sam i ja nekoliko puta, kad me Richardsova gitara naprosto podigla sa stolice, a Jaggerove kretnje pobudile u meni cerarovske žice, punom snagom pratiti ritam, plješćući i topćući nogama. Pa sam ubrzo prestao. Uhvatio sam se kako više ne mogu. Tako je vjerojatno bilo s većinom publike. (…) Činjenica da je jedan od najvećih mitova rock and rolla stigao s nama do sada nedostižnog Neba, ravno u Zagreb, popeo se na pozornicu pred nama, izvodio za nas svakojake ludorije, znojio se da bi nas zadovoljio, polijevao nas vodom… sve se to na trenutke činilo suviše nestvarnim, pa je publika uglavnom sjedila kao u kinu, oborena s nogu, u grču, sputana samim prizorom koji se odvijao pred njom.“, napisao je između ostalog tada Biščević osvrćući se nešto kasnije u tekstu i na djevojku koja je nakon što je Jagger otpjevao „Fool To Cry“ bojažljivo pitala nekog do sebe, hoće li svirati „Angie“.
Da, bio je to jedan od onih trenutaka kakvi su se živjeli u socijalizmu – kao da se živjelo od jednog do drugog hipnotičkog šoka. Vidjeti Tita, Nixona ili Jaggera, bilo je izgleda svejedno. Biti mali i ukipljen pred veličinama, bilo živim, bilo mrtvim…
Dokaz je to koliko je ustvari sam rock kao način poimanja stvari u tom trenutku, pa tako i sami Stonesi bio dalek domaćoj publici. Možda upravo zbog tog povijesno-geografskog hendikepa ni danas nemamo nekog tko se može uhvatiti u koštac s relevantnim pisanjem povijesti rocka kroz biografiju Stonesa ili bilo kojeg drugog stranog benda ili glazbenika. Za tako nešto ipak su potrebni sati i sati druženja s akterima, tijekom kojih ‘zapisničarima’ padne koprena s očiju kroz koju nekog do tada doživljavaju kao svetu kravu. U takvim trenucima faktografija postaje biografija.
(Izdavač: Profil, 226 str.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
