Darko Rundek i Jazz orkestar rasprodali su dvije večeri uzastopno u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti. Novinar ovog portala svjedočio je tome sinoć, na drugoj večeri.
Postoje momenti koji vas na albumu nekog glazbenika ili benda toliko snažno emotivno zakucaju u mjestu da vam trajno ostanu i prate vas kroz život ukazujući se u mislima kroz melodiju ili patern koji izrone odnekud i u situacijama u kojima ih ne očekujete. Iznenadno, onako kako vam samo podsvijest zna poslati neki svoj ‘pop-up’ kojim vas zarobi, da mumljate ili pjevušite neku frazu.
A opet, sasvim kontra očekivanja i koliko god puta bili na koncertu tog omiljenog izvođača (ako se dogode i te sretne okolnosti), i on tu istu pjesmu izvodi uživo, rijetko kad se dogodi da taj neki patern zapečen u podsvijesti odjekne tako snažno kao kad vas je inicirao, ili bolje kazano, ‘zarobio mimo vaše volje’. Kad je riječ o grupi Haustor i Darku Rundeku, u mom osobnom slučaju taj moment se nalazi u pjesmi „Šal od svile“ s albuma „Bolero“. Događa se nakon što Darko dvaput za redom otpjeva stih „I pjevati našu pjesmu“. Valjda je i tada, te 1985. instinktivno kao pjevač osjetio potrebu da treba dvaput najaviti taj ‘prasak’ koji slijedi, taj patern u kojem je tadašnja puhačka sekcija; Nikola Santro na trombonu, Igor Pavlica na trubi, Jurij Novoselić na saksofonu, a potom gitara Rastka Miloševa i vjerojatno Obeheim Stanka Juzbašića zaorala brazdu jednog od najznačajnijeg, nazovimo ga uvjetno, riffa koji je ove prostore ikad pogodio.
Taj duboki združeni zvuk kojeg kao da je zatrubila truba nekakvog prekooceanskog broda i kao da je time dočarala mitsku moć Jerihonskih truba pred kojima je popucao kamen – zvučna je brazda koja je instrumentalnom glazbom ‘otpjevala’ prvi, nikad napisani, a svima u tom trenutku razumljiv stih ‘naše pjesme’ – epski udar nakon kojeg se ruše zidine, hropac Titanika pred potonuće ‘zarobljen’ u proročkoj pjesmi u kojoj je tada, šest godina prije velike balkanske golgote sudbinski zatrubila. Izvanvremenski i svevremenski. Kao da je pronašla tajni ključ za zatvaranje paterna u kojem upozorenje postaje epilog i suprotno.
Možda je „Šal od svile“ tako zvučao uživo 1985. ili 86., ali bio sam premlad. S Rundekovim povratkom doživio sam je puno puta uživo, ali mi je uvijek nedostajala ta neka donja laga nekog limenog instrumenta da tu brazdu zaore duboko kroz dušu. Prilika za novi pokušaj ukazala se ovih dana u naizgled neobičnoj simbiozi Darka Rundeka i Jazz orkestra HRT-a koja se odvijala u utorak i srijedu u dvaput zaredom rasprodanoj dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti.
Nije da sam išao tako ciljano. Nisam tome sklon. Prošlo mi je kroz glavu kad sam ušao u dvoranu i ugledao bariton saksofon u rukama Damira Horvata i kraj njega odložen bas klarinet, da bi ‘Jerihon mogao pasti’ te večeri, jer je i ‘sudbinska’ „Šal od svile“ u brošuri bila navedena kao posljednja na listi.
No to prvotno ugodno protrnuće postalo je neugodno kad je krenula glazba i Rundek zapjevao uz nju. Naime, nastup je otvoren s pjesmom „Ti i ja“ koja je bila potpuno prearanžirana u swing ruho. Klopka. Nije Rundek Michael Buble. Nije on swing pjevač. Ne može on sinatrovski podgrijati atmosferu i prostrti svima pod noge debeli sag swing ugode koji golica tabane. Rundek je Rundek. Jedan i jedini. Ne može se on svijati oko orkestra. Orkestar se mora svinuti oko njega.
Ukratko, na „Ti i ja“ sam već bio uvjeren da me čeka večer mrcvarenja promašenim konceptom. Već sam imao pred očima uštogljenost institucionalnog orkestra koji krutošću svoje utabane šprance poput krda slonova prelazi preko Rundeka ostavljajući ga skršenog u oblaku prašine, baš kad je, ironično, odjenuo odijelo i zavezao kravatu.
Naime, sinoć sam imao i prvi susret s tim Orkestrom nakon odlaska izuzetnog maestra Andreasa Marinella. Bilo mi je premijerno vidjeti mladog Mirona Hausera u poziciji vođe sastava. Konture toga, da baš neće sve ići u smjeru debakla, pojavile su se u narednoj „Bi mogo da mogu“, a potvrdile već u trećoj pjesmu „Slick senorita“. Tada kao da su ‘pali okovi’ jazz swing predznaka. Janko Novoselić je na bubnjevima ‘kuhao’ neki vrući samba-tropical ritam, krenula su i asinkrona ‘iščašenja’ orkestra, kao što je pomoglo i vrckavo ponašanje Maje Rivić i Igora Pavlice dok su pjevali prateće vokale. „Rundek je preuzeo Orkestar“ – odahnuo sam. Moglo se početi uživati u ‘iščašenju’ koje se otisnulo na plovidbu s dva kapetana; Rundekom i Hauserom, a i ‘posada’ je bila sve bolje volje, time i mi kao putnici.
„Uhode“ su odjeknule u nekoj ‘špijunskoj’ mancinijevskoj „Peter Gunn“ maniri, kao što je solo bariton saksofona bio pun pogodak. „Šejn“ je donio izvrsnu simbiozu i prvu pravu katarzu te večeri, a duh njene rebelije se prelio u narednu „Ima ih“ koju je Vojkan Jocić solom na saksofonu provučenim kroz wah-wah pedalu i još poneki efekt dao avangardnu notu dok su Rundek, Pavlica i Rivić vokalno zdušno secirali malograđansku uskogrudnost, valjda s posebnim guštom obzirom da je sve išlo i u radijski eter uživo.
‘Internetsko-skeptična’ „Wanadoo“ napravila je novi otklon igrajući na kartu internetske kakofonije pretočene u jezik glazbe, dok su „Čudne misli“ unijele psihodeliju u Jazz okrestar, i to svježe i inovativno. Novoselićev poletni intro otvorio je „Enu“, a time i finalni niz koji je donosio oduševljenje za oduševljenjem.
„Apokalipso“ je bio finalna točka fantastične preobrazbe. Ne samo da je u duhu te pjesme Jazz orkestar HRT-a zvučao raspojasano poput nekog vojnog limenog orkestra na čašici rakije previše, već je i Trajče Velkov trubačkim solom oživio Guču u Gorgoni – balkanski klimaks za pamćenje.
I onda je krenula pjesma „Šal od svile“, a ja sam imao oči prikovane na Damira Horvata i ‘limenu mrcinu’ u njegovim rukama čekajući ‘Jerihon’ nakon što Rundek ponovi stih „I pjevati našu pjesmu“. Možda sam malo zažalo što je Joe Kaplowitz odložio tubu koju je prethodno svirao u „Apokalipsu“, ali nakon famoznog koncerta jednostavno sam vjerovao da Luka Žužić (koji je prearanžirao većinu izvedenih pjesama sinoć), tu točku na ‘i’ neće promašiti. I nije. Zagrmjelo je. Po prvi put uživo kako je trebalo. Plug. Duboko oranje. Brazda koju momentalno poput vode ispune emocije. Srsi. I potom osjećaj da taj trenutak nije samo imaginacija koja se s godinama pojačavala i otišla u sfere neostvarivog. Sinoć se dogodilo. Pokazalo se da može. Trebalo je ‘samo’ čekati da se Darku Rundeku i Jazz okrestru ukrste putevi.
„Duhovi“ koji su potom uslijedili kao bis bili su trešnja na tortu – poletno, raspojasano, psihodelično, razigrano. Bolji završetak večeri nije se mogao dogoditi. Jedini zaključak je da se na te dvije ekskluzivne večeri ne bi sve trebalo završiti. Trebala bi to biti suradnja koja je tek započela. Regija to treba čuti i vidjeti, a vjerujem i da želi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
