Vinilno reizdanje jednog od ključnih poglavlja samostalne karijere bivšeg frontmena Haustora, albuma koji je pokrenuo jedno od najuzbudljivijih koncertnih poglavlja njegove karijere, ono koje su ispunili nastupi s mnogoljudnim Cargo Orkestrom.
Darko Rundek u samostalnu je karijeru zakoračio remek-djelom “Apokalipso”, albumom koji će mu teško biti nadmašiti u svakom od narednih nastojanja. pa kad je nakon njega uslijedio “U širokom svijetu” na samom obratu stoljeća, recepcija mu nije bila jednako snažna premda je u pitanju bila vrlo zgodna, iako neujednačena ploča s dvije glazbeno gotovo oprečne strane, od kojih bi se prva mogla načelno prozvati urbanom, dok je druga imala izraženije etno utjecaje.
Za Rundekovo drugo solo remek-djelo trebalo je pričekati 2002. godinu i album “Ruke” koji je još jednom pokazao da Darko okružen pravom ekipom i u naklonosti svoje muze može i dalje isporučivati briljantna izdanja koja se lakoćom opiru prolazećim desetljećima. Na toj je ploči začeto i ono što će se pokazati srcem njegovog mnogoljudnog ansambla zvanog Cargo Orkestar, a kasnije i cjelokupni Cargo Trio, a to je suradnja s multi-instrumentalistom Dušanom Vranićem Ducom i violinisticom Isabel, a njima se ovdje pridružuju i bubnjar Đani Pervan te Vedran Peternel koji se osim tehničkih zadatka snimanja materijala prihvatio i punjenja pjesama tzv. konkretnim zvukovima koje je snimao na ulicama, kolodvorima, perivojima i u prirodi. Ovaj tim glazbenika od kolekcije kvalitetnih pjesama napravio je nešto više; vrhunski album povremeno začudne ljepote.
“Ruke” započinju zvukom uličnog performansa bilingvalnom “La Comédie Des Sens” koja odmah stvara ugođaj kakve pariške verzije našeg Cest is dBest festivala, lakrdije čula koja se odvija na gradskom trgu i odvlači slušatelja poput karnevalske karavane na izlet kroz ovaj album. “Ista slika” je tajanstven broj u kojem se susreću istok i (divlji) zapad ako motive crnih jahača koji ulaze u selo i siju smrt shvatimo doslovno, a ne kao alegorijska četiri jahača apokalipse čiju prisutnost osjećamo na bilo kojem ratištu. Nakon toga raspoloženje popravlja potencijalni hit “Kuba”, eskapistički san o traženju spasa od kapitalističke gramzivosti i demokracije na idealiziranoj verziji sjevernokaripskoga otoka, a pojavljuje se u razdoblju kad je eponimnim albumom Buena Vista Social Cluba producent Ry Cooder već stvorio dugotrajnu fascinaciju i pomamu za ritmovima i zvucima havanskih predgrađa.
Kao najavni singl odabrana je “Makedo”, pjesma koja je imala sve odlike čistokrvnog hita, koliko god možda djelovalo da je nastala prema receptu koji je od “Apokalipsa” napravio jednu od onih pjesama koje će trajati zauvijek, od divljih violina do ciganske nesputanosti koja tjera ruke u zrak. Ipak, vrijeme će pokazati da svijetu i Rundekovim koncertima nisu potrebna dva “Apokalipsa”, a umjesto prvog singla, pjesma koja će se upisati u svaku setlistu, jednoglasno pjevati i vjerojatno isto tako zauvijek ostati pjevana postala je upravo naslovna skladba, “Ruke”.
“Sjaj što izdaje” provela je dvadeset godina čekajući da dobije svoju priliku i ponese titulu singla s ovog albuma. Osim što je doista riječ o snažnoj pjesmi, dodatne je bodove osvojila doista fenomenalnim spotom / lyric videom kojim ju je opremio Dalibor Barić, animator koji je ranije osvojio svjetsku publiku i kritiku svojim filmom “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa”. “Sanjam” je još jedna velika pjesma s ovog albuma iako joj je sadržaj često nepronicljiv u jednakoj mjeri u kojoj joj je glazba zavodljiva.
Kao i “Sjaj što izdaje”, i “Tigidigi rege” jedna je od pjesama s albuma koja će dobiti drugu priliku za život u budućnosti kada će je kao “Crni jorgovan” Darko nanovo snimiti kao singl sa svojim novim sastavom nazvanim Ekipa, no jedini napredak koji će pjesma doživjeti u novoj verziji u odnosu na izvornik uglavnom se svodi na promjenu naslova. “Ti i ja” će pak novu verziju doživjeti odjevena u big band ruho kad će izići kao najavni singl s koncertnog albuma koji još uvijek čekamo, a čiji je izlazak možda u kalendaru pomaknut upravo zbog ovog reizdanja “Ruku”. Između njih ugurana je i spoken-word ljetna observacija “Stojim i gledam se kako postojim”, s izraženim meksičkim trubama i potpunom “sombreros, mariachi y tequila” završnicom.
Kao što je bio i slučaj s vinilnim reizdanjem “Apokalipsa” i ovdje se ponavlja situacija da je trajanje albuma na prelasku stoljeća kad je CD bio temeljni medij za glazbeni zapis iznosilo oko otprilike sat vremena, a prebacivanjem na medij gramofonske ploče to znači da se izdanje prelijeva na dodatni disk, no ostavlja mu četvrtu stranu praznom, odnosno slobodnom za kakav bonus materijal. U ovom slučaju posljednja je strana popunjena demo snimkama pjesama s “Apokalipsa” “Tranzit” i “Grane smo na vjetru”, jednim nenaslovljenim instrumentalom nastalim u suradnji s Peternelom i violončelistom Arnoldom Achardom za potrebe kazališne predstave, te još jednom matricom nazvanom “Kao vjetar”.
“Ruke” su bile Rundekov proglas iz svijeta urbanih nomada s početka novog stoljeća nastao pod zastavom Ujedinjenih apatrida Europe i upravo je ovaj album pokrenuo jedno od najuzbudljivijih koncertnih poglavlja njegove karijere, ono koje su ispunili nastupi s Cargo Orkestrom. Vinilno reizdanje na dvije u smeđe obojene ploče s kvalitetno redizajniranom naslovnicom kojoj je izvorna narančasta pozadina zamijenjena mnogo ugodnijom bojom još je jedan od nezaobilaznih priloga za kolekciju modernih klasika domaće muzičke scene.
(Menart, 2022.)