Darko Rundek u Domu sportova – nekih se večeri magija ne razvije

Darko Rundek je sinoć sa svojom Ekipom okončao turneju kojom je slavio dvadesetu obljetnicu ‘Apokalipsa’ svog prvog i najboljeg albuma solo karijere u punoj velikoj dvorani Doma sportova u Zagrebu.

Darko Rundek u Domu sportova (Foto: Vedran Metelko)

Darko Rundek bez sumnje je jedno od najznačajnijih imena ovdašnje glazbene scene i vjerojatno je jedini od junaka novoga vala koji je razvio solo karijeru dovoljno snažnu da može održati velike koncerte gotovo bez povlačenja aduta iz dana Haustora, samo na osnovu kvalitete pjesama koje je nanizao u godinama u kojima glazbu potpisuje svojim imenom i prezimenom.

Premda posljednje albume stvara s Cargo triom, koji osim njega čine karizmatična violinistica Isabel i vrhunski multiinstrumentalist Dušan Vranić – Duco, ta formacija stvara atmosferu koja nije dovoljna za punjenje sportskih dvorana kakve su potrebne za koncerte na kojima je trebala biti proslavljena dvadeseta obljetnica najboljeg albuma devedesetih, velikog “Apokalipsa”, pa je bend ponovno proširen u formaciju sličniju nekadašnjem Cargo orkestru. Stadu se tako vratio Igor “Najgori” Pavlica, a dodana je i prava infuzija svježe krvi koju čine Silvio, Roko, Mance i Ana.

Darko Rundek u Domu sportova (Foto: Vedran Metelko)

Imali smo priliku ovu Ekipu gledati u Zagrebu i u ranijoj fazi turneje, na prvome danu ovogodišnjega INmusic festivala, ali dok je tamo, stješnjena između drugih odličnih koncerata, ova parada djelovala ležerno i opušteno, za nastup u Ledenoj trebala je dodatna doza čvrstine koju, nažalost, nismo doživjeli. Setlista na ovim koncertima bila je uglavnom jednaka, s određenim sinoćnjim proširenjima na bisu, pa je tako i sinoć nastup otvoren s minimalističkim “Tranzitom” koji su uz Darkov vokal odsvirali Roko Crnić iz Porto Morta na basu i Isabel na violini, da bi im se potom pridružio i ostatak Ekipe na novoj verziji pjesme “Tigidigi rege” s albuma “Ruke”, sada preimenovanoj u “Tamni jorgovan”.

Kada nas je potom bend trećom pjesmom odveo na “More, more”, opipljivim je postao nedostatak kicka potrebnog za punjenje velebne dvorane zvukom, što je kratkotrajno ispravljeno na “Štrajku željezničara”, svakako vizualno najboljom točkom koju je ova postava osmislila i koja je od svojevrsnog filera na albumu postala jednim od koncertnih favorita. Slična je stvar, premda s mnogo manje uspjeha, pokušana i s urokanim eksperimentom “Za nas”.

Darko Rundek u Domu sportova (Foto: Vedran Metelko)

Materijal s “Apokalipsa” prošaran je uspješnicama iz ostalih poglavlja Rundekove solo karijere, pa je tako cijeli Dom zapjevao “Ruke” i skakao uz “Ljubav se ne trži”, dok “Ay Carmela” ovaj put nije podigla atmosferu kako to obično biva slučaj. Nekih večeri se magija jednostavno ne razvije. Čuli smo i izvedbu one nove pjesme o pješčanim olujama, zbog koje bi na zapadu, pretjerano revnom po pitanju političke korektnosti, Rundek vjerojatno bio razapet optužbama za kulturalnu aproprijaciju, jer odjeven u afričku nošnju oponaša plemenske plesove i pjevanje.

Redovni dio seta okončan je naslovnim megahitom slavljeničkoga albuma uz novo obilno sudjelovanje publike, a u njega je inkorporirano još jedno predstavljanje benda u kojemu su, kao i ljetos, članovi predstavljeni skriveni iza lažnih imena kao Fidel Castro, tovariš Lenjin, Corto Maltese, Lady Gaga i – najbolji alias za Najgoreg – R2D2, a nakon toga, kako to već obično ide, bend se povukao dok je publika zvala na bis, koji je donio novi niz problema.

Prvi je taj da je otvoren inače sjajnom “Kurdistan” s albuma “Plavi avion”, pjesmom koju smo dugo željeli čuti na koncertima. Bend je odlično odsvirao uvodnu atmosferu ove pjesme koja govori o trgovini ljudima, ali cijeli taj dio pjesme utopljen je u žamoru publike koja, nakon energičnog “Apokalipsa” nije doživljavala takav stilski zaokret, da bi drugi dio kompozicije u istočnom melosu zazvučao šuplje, kao slab ciganski orkestar na nekoj mlitavoj svadbi.

Sara Renar u Domu sportova (Foto: Vedran Metelko)

“Makedo”, inače energična bomba, nije detonirala, a Darko je zajebom i vraćanjem u tekstu spetljao “Šejna”, koji je, uz odličan “Šal od svile” bio jedini adut iz dana Haustora potegnut na cijelom koncertu. To nas je dovelo do samoga finala za koji je, uz narativno otvaranje previše nalik Prljavom kazalištu, pripao prepjevu Harryja Belafontea, “Otok”, u ovoj izvedbi posvećenoj Silvijevoj mami, pa je tim zajedničkim pjevanjem označen mlak kraj isto takvog
koncerta.

I za kraj osobni disclaimer. Cijelu je večer otvorio nastup Sare Renar. Kad bih pisao o njezinom nastupu pohvalno, kako zaslužuje, javili bi se već zli jezici koji bi komentirali da za ženu s kojom surađujem u nekoliko projekata nalazim lijepe riječi kakve za Rundekov nastup nisam našao, a to im ne želim dopustiti. Neka ostane na tome.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X