Darkwood Dub u Tvornici – volumen tijela, prostora i vremena

Darkwood Dub u Tvornici… Dugo smo ih čekali… možda predugo.

Darkwood Dub u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Darkwood Dub. Zašto niti jedan bend koji u imenu sadrži stilsko određenje i ne svira u kontekstu istog stilskog određenja? Ha! To je pitanje. Osim Dub Syndicata, kad smo već kod duba. No to je iznimka koja potvrđuje pravilo. Eto ti alegorije s kojom se da zajebavati u ovo kišno nedjeljno popodne, a koja je isto onoliko popkulturno legitimna koliko i lebdeće pitanje Roba Gordona: ‘What came first, music or the misery?’ ili shodno ovoj našoj semantičkoj zavrzlami – Ako imenom definiraš žanr, je li i nužno da ga se ne držiš?

Nakon tri godine pauze, Darkwood Dub se vratio među zagrebačku publiku. I iskreno, upravo s obzirom na trogodišnji koncertni silenzio, a imajući na umu i njihovu pozamašnu popularnost među studošima danas kao i studošima prije 10 godina, s akcentom na studoše prije 10 godina, kada je Darkwood rutinski punio Močvaru i kada su, navodno, Dejana Vučetića Vuču na rukama nosili do pozornice – 450 prodanih karata djeluje kao poprilično siromašna brojka. To uostalom i objašnjava pregradu u Velikom pogonu Tvornice Kulture, a koja tribine dijeli od parketa. A u pogonu u Pogonu radio je i samo jedan šank. U slobodnoj interpretaciji, imajući u vidu više no pristupačnu cijenu u pretprodaji od 50 kuna, interes za ‘najvećim post-yu bendom’, (imamo i mi nekakav ‘post’ žanr, jebote) kako im srpski mediji vole laskati, je podbacio.

Darkwood Dub u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Čini mi se da je i sama pregrada postavljena navrat-nanos, pa je u ovim okolnostima Darkwood Dub komotno mogao svirati i u Malom pogonu. Vjerojatno bi i atmosfera bila ljuća. Ako može Električni Orgazam, može i Darkwood Dub, nema tu nikakvog metafizičkog stida. Inače, na Terraneu ih nisam gledao, uživo ih nisam popratio ama baš nikad u životu, pa je valjda došlo vrijeme da si skinem junf. I jesam. Pošteno.

Koncert, ali stvarno dobar. Zvuk u intervalima preglasan, prebolan, preživčan. Kažem, u intervalima. No, baš u tim intervalima poželio sam zapaliti mrtvu bas pedalu koja je notorno isključivala sve ostale instrumentalne segmente, naročito tokom izvođenja ‘“U nedogled“. Vučetićevi offbeat vokali i disonanca, koliko god ušima nemila, stiže uvijek u trenutcima kad ju i očekujete, pa ako ste poput autora ovog teksta drkali po YouTubeu i pogledali nekoliko njihovih live nastupa, disonantna preciznost koja je zapravo uvijek poprilično slična i dolazi u sekundi pa naglo prelazi u konsonancu pod ravnateljstvom ritam sekcije i basa Milorada Ristića je određeni vid genijalnosti koji se može ne šmekat, ali se ne da poreć’.

Darkwood Dub u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Još nešto, a to je da „Nešto sasvim izvesno“ s Biserom Veletanlić i bez Bisere Veletanlić nije ista pjesma. Nešto sasvim nestvarno, nešto nepredvidljivo je upravo tako kada to otpjeva prekaljena bosanska šlagerica, a poprilično prizemno i predvidljivo kada to čini Vuča. U krajnjoj liniji, kako je i sam Vuča u jednom intervjuu izjavio, pjesma je stvarana i zamišljena na način da ju drži Bisera Veletanlić, a s umjetničkim i strukturnim aranžmanom se ne da zajebavati.

Od euforije rock koncerta do trancea. Tolika je široka paleta Darkwood Duba i u tolikom se razmjeru proteže i izlijeće njihov umjetnički nemir. Da mogu izaći iz vlastitog tijela i to bi napravili. Ili možda njihovim riječima, „Mogu da uživam u talasima toplog vazduha, zauvek zarobljen u nekim tamo mislima, bez naglih pokreta, suviše priče i praznog hoda, zapremina tela ipak nije dovoljna.“

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh