David Bowie ‘Loving The Alien (1983-1988)’ – sinergija godina slabosti

Četvrti box set iz edicije koja ima namjeru dubinski preispitati cjelokupnu Bowiejevu karijeru okuplja snimke s vrhunca osamdesetih godina prošlog stoljeća, a u Bowiejevom slučaju to znači razdoblje vrhunca popularnosti, ali istovremeno i od kritike mnogo manje cijenjene glazbe nego što je to dotad bio slučaj.

  • 72
    Shares
David Bowie “Loving The Alien (1983-1988)”

Još za života Davida Bowieja započet je projekt objave opsežnih box setova koji pokrivaju njegovu kolosalnu karijeru prebogatu remek-djelima koja zaslužuju mjesto u svim razmatranjima ključnih mjesta popularne glazbe, ali i ponekim promašajem koji je gotovo nemoguće izbjeći ako ste odvažan glazbenik spreman na rizik kakav je Bowie nedvojbeno bio. Prvi u nizu ovih box setova, nazvan prema klasiku “Five Years”, pratio je prvih pet godina Bowiejeve karijere i njegovo stasanje u rock zvijezdu od prva dva albuma jednostavno nazvana “David Bowie”, preko “The Man Who Sold The World”, do dvije ploče koje se s pravom mogu smatrati prvim kreativnim vrhuncem ove uzbudljive karijere i sasvim sigurno pripadaju njegovim najboljima uopće – “Hunky Dory” i “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars”.

Drugi box set bio je “Who Can I Be Now?” koji je pokrivao kraće vremensko razdoblje, ono između 1974. – 1976., ali i taj period bio je preput nezaobilaznih dragulja, od “Alladin Sane”, preko “Diamond Dogs”, do “Station to Station”, uključujući i dva izleta, onaj u područje obrada na “Pin Ups” iz ’73., te posvetu američkoj soul tradiciji na “Young Americans”. Treći box set “A New Career in a New Town” objavljen prošle godine, dubinski je zagrebao u jedan od najcjenjenijih perioda Bowiejeva stvaralaštva, razdoblje takozvane berlinske trilogije koju čine “Low”, “Heroes” i “Lodger”, a dodan im je i “Scary Monsters (And Super Creeps)”.

Sad je pred nama i četvrta kolekcija “Loving the Alien” koja okuplja snimke s vrhunca osamdesetih godina prošlog stoljeća, a u Bowiejevom slučaju to znači razdoblje vrhunca popularnosti, ali istovremeno i mnogo manje cijenjene glazbe nego što je to dotad bio slučaj. I sam Bowie se kasnije sramio dobrog dijela stvari koje je objavio u ovom razdoblju, a box set “Loving the Alien” daje nam priliku da s odmakom objektivno procijenimo je li takav stav opravdan. Je li sredina osamdesetih doista označila crnu rupu Bowiejeve karijere?

Prvi od dokaza koji se ovdje uzimaju u obzir jest ujedno i najuvjerljiviji, a riječ je o albumu “Let’s Dance” koji je postigao velik komercijalni uspjeh na osnovu hitova koji čine glavninu A-strane ove ploče, a to su uz naslovnu pjesmu koja je zasjela na vrhove američke i britanske ljestvice i dvije koje joj na albumu prethode, prpošna “Modern Love” i “China Girl” izvorno predstavljena na prvijencu Iggyja Popa “The Idiot” iz 1977. godine, a obje su dospjele do drugog mjesta ljestvica. Uvriježeno je mišljenje kako “Let’s Dance” osim udarnih singlova i nije imao mnogošto ponuditi, osim možda pjesme “Cat People” (s podnaslovom “Putting Out Fire”) napisane u suradnji s disco čarobnjakom Giorgiom Moroderom, a snimljene za istoimeni erotski film strave Paula Schradera s Nastassjom Kinski u glavnoj ulozi.

No i to što je “Let’s Dance” nudio bilo je dovoljno da ga kritičari nazovu posljednjim u “najboljem četrnaest godina dugom nizu u povijesti rock glazbe”, budući da je ono što je uslijedilo bilo vidno slabije od bilo čega što je Bowie dotad ponudio. Prvi od takvih albuma bio je “Tonight” koji je dosegao prvo mjesto britanske ljestvice prodavanosti i na taj način označio dihtomiju koja Bowieja prati u ovom razdoblju, a to je jaz između popularnosti kod publike i razočaranja kritike. S odmakom od više od tri desetljeća može se ustvrditi da “Tonight” nije toliko loš kako ga je kritika tada ocijenila, premda prema Bowiejevom standardu nikako nije riječ o jednom od kreativijih albuma iz njegovog kataloga.

Naslovni duet s Tinom Turner svakako igra na sigurno i pokazao se kao dugoprugaški favorit mainstream radio postaja, iako prvi singl “Blue Jean” objektivno bolje prolazi test vremena. Treći singl s ovog albuma bio je “Loving the Alien” po kojemu ova kolekcija nosi ime, ali riječ je o pjesmi koja je posezala za epskom kvalitetom koju je Bowie znao postići prije i poslije nje, ali u ovom slučaju stvari jednostavno nisu ispale idealno u toj nakani. Od ostalih pjesama tu je ponovno posezanje za katalogom Iggyja Popa i pjesmom “Don’t Look Down” koja u Bowiejevim rukama zvuči kao nelagodni reagge te “Neighborhood Threat” s Popovoga drugog albuma koji je Bowie producirao, “Lust for Life”, kao i duet s istim izvođačem koji zatvara album, “Dancing with the Big Boys”. No, ne smijemo prešutjeti i doista slabe trenutke poput užasavajućeg kasapljenja “God Only Knows” The Beach Boysa koje i dan danas može prouzročiti želučane probleme kod slušatelja. Da je kojim slučajem Bowie odlučio od najboljih trenutaka “Let’s Dance” i “Tonight” stvoriti jedan album, bila bi to ploča dostojna svojih velikih prethodnika u opusu, no ovako smo dobili dvije u najbolju ruku prosječne ploče.

Za centralni album ovog izdanja izabran je “Never Let Me Down”, još jedan koji je kritika potopila, ali koji je ovaj put i publika odbacila, a sam Bowie ga se kasnije odrekao, smatrajući kako nije pjesme koje ga čine snimio kako je trebalo. “Loving the Alien” donosi ovaj album u dvije inačice, onoj izvornoj, te novom miksu koji mijenjanjem sintesajzera u puhače i gudače teži ispravljanju grešaka u produkciji koje su “Never Let Me Down” učinili crnom mrljom karijere u Bowiejevim očima. U toj nakani novo izdanje uspijeva tek minimalno budući da su i mogućnosti ograničene bez samog Bowieja u jednadžbi. Ne može se reći da pjesme nisu imale potencijala, pogotovo singl “Time Will Crawl” i naslovna balada, kao i “Day-In Day-Out” koja otvara ploču. Tu je i neobična i pomalo pretenciozna “Glass Spider” po kojoj je prateća turneja dobila ime, a koja može poslužiti kao dobra ilustracija tadašnjeg Bowiejevog stanja koje je bilo vođeno dobrim idejama pri stvaranju, ali bi u izvedbi sve te ideje uspio dovesti u pitanje.

Premda “Loving the Alien” dolazi na čak jedanaest diskova, u njega nije uključen soundtrack filma “Labyrinth” koji neupitno pripada razdoblju koje ovo izdanje pokriva, već su samo neki brojevi s te ploče uključeni u diskove koji donose singlove koji ne pripadaju albumima, B-strane i kuriozitete. Tu će se naći mjesta i za megahit “Absolute Beginners” iz istoimenog filma te duet s Mickom Jaggerom, “Dancing in the Street”, ali i još jednu čudovišnu obradu, “Volare” koju smo do ovog izdanja možda i uspjeli potisnuti duboko u podsvijest, da bi je ova kompilacija nažalost ponovno iskopala.

No najveće novosti i najbolje trenutke “Loving the Alien” čine dva koncerta iz tog razdoblja, prvi iz 1983. s turneje “Serious Moonlight”, a drugi iz 1987. s turneje “Glass Spider”. Ovi nastupi dokazuju kako se materijal iz sredine osamdesetih na setlistama pokazivao dovoljno snažnim uz bok najvećim hitovima Bowiejeve karijere, a kada ovi koncerti dožive samostojeća izdanja neće biti ništa slabiji od svih onih koji su im prethodili u dosadašnjim box setovima.

“Loving the Alien” donosi gotovo deset sati glazbe koji će vas uvući u svoj svemir i premda, kad ih se gleda zasebno, albumi koji mu čine osnovicu predstavljaju manje kreativno razdoblje Bowieje karijere, zajedno na jednom mjestu i dalje upućuju na činjenicu da je riječ o umjetniku koji je i kad je najslabiji i dalje izrazito jak. Dakle, moglo bi se reći da sinergija ovaj materijal čini jačim od njegovih sastavnih dijelova i da se itekako isplati zaroniti u 125 pjesama s ove glazbene odiseje iz Bowiejeve šarene kuhinje.

Ocjena: 8/10

(Parlophone UK, 2018.)

  • 72
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh