Dokumentarni film kojeg je nakon BBC-a preuzeo i HBO donosi jasna i nedvosmislena objašnjenja zašto je posljednjih pet godina života Davida Bowieja jedan od njegovih najznačajnijih umjetničkih perioda.
Posljednji pet godina života Davida Bowieja svakako spadaju u najintrigantniji period, ne samo iz razloga što je snimio dva značajna albuma „The Next Day“ i „Blackstar“, te radio na broadwayskom mjuziklu „Lazarus“, već i stoga što se s druge strane medijski potpuno povukao, izbegavao je kamere i nije dao niti jedan intervju ostavljajući puno prostora raznim spekulacijama. Uzimajući to u obzir bilo je zahtijevnije ekranizirati ih.
Režiju filma „David Bowie: The Last Five Years“ prihvatio se Francis Whately koji je 2013. snimio dokumentarac „David Bowie: Five Years“. Dakle, osim što mu je tematika svakako bila poznata, Whately se, općenito gledano, specijalizirao za dokumentarne biografije značajnih osoba (prije „The Last Five Years“ je snimio filmove o životima Judi Dench i Hilary Clinton).
Kronologija filma prilično je ispresijecana, Whately se često vraća u različite periode Bowiejevog rada kako bi pokušao što plastičnije dočarati jedan od najenigmatskijih karaktera koji su postojali na sceni, u neku ruku objasniti Bowiejevu kamelonsku potrebu osmišljavanja novih likova u čiju ulogu bi se uživio i potom nakon ispunjenja misije odbacio i zamijenio novim. Time je tih posljednjih pet godina dodatno istaknuo kao period posebne finalne ekspresije o kojoj su najviše pričali najbliži Bowiejevi suradnici, od producenta Tonyja Viscontija, preko glazbenika koji su sudjelovali u radu na albuma „The Next Day“ i „Blackstar“, do kasta i produkcije mjuzikla „Lazarus“.
Bez obzira što se u dokumentarnom filmu koriste neke do sad neviđeni video zapisi s Bowiejem, najznačajni segment čime upravo razgovori s glazbenicima koji su najvažnije pjesme s albuma i odsvirali pred kamerama uz objašnjenja kako i zašto je dolazilo do aranžmanskih rješenja, nakon čega se kao zaključak nameće Bowiejeva umjetnička genijalnost protkana izuzetnom glazbenom senzibilnošću, tj. osjećajme što i kako treba zvučati u određenom trenutku, obzirom na sve što je do tada napravio, njegove godine i osjećajima o sebi i svijetu koji ga okružuje, posebice dok se borio s opakom bolešću.
Nekoliko momenata je Francis Whately genijalno objasnio samo i slikom, posebice korelaciju između notornog Charltona Hestona kao pobornika legalnog naoružavanja Amerikanaca i Bowieja koji mu je gestom u spotu „Valentine’s Day“ poslao jasnu neverbalnu kritiku. Riječ je o klasičnom, školski, montiranom televizijskom dokumentarnom filmu u kojem nema velikih umjetničkih intervencija od strane redatelja, no zato ga naglasak na pitkom toku njegove naracije čine razumljivim i zanimljivim i laicima po pitanju Bowijevog lika i djela, kao što će i onima upućenijima dodatno otvoriti ‘svemire’ djela „The Next Day“, „Blackstar“ i „Lazarus“ i pružiti objašnjenja njihove velike umjetničke vrijednosti.
I dakako, riječ je o geekovskom glazbenom dokumentarnom filmu – glazba je na prvom mjestu i kroz nju se pripovijeda o Bowieju, dok je segment privatnog i obiteljskog života u potpunosti ostavljen netaknutim. Upravo onako kako bi i sam Bowie poželio. Time je gutačima petparačkih trač rubrika i senzacionalizma redatelj Francis Whately potpuno uskratio gušt.
Ocjena: 8/10
(Francis Whately / BBC, 2017.)