Iznenađenje. Iznenađenje je vječno oružje Davida Bowieja, najvećeg kameleona u povijesti glazbe, dovoljno snažnog za monopolizaciju pažnje i produktivno poigravanje konvencijama medija koji nisu postojali prije deset godina kada je objavio svoj album „Reality“ –djelo za koje se sumnjalo da neće dobiti nasljednika. No mesijanski nasljednik je došao i prenerazio nas.
Lavina iznenađenja započela je sada već poznatom nenajavljenom melankoličnom baladom „Where Are We Now?“ (onom koju svi vole trpati u berlinske ladice) ne bi li nas službeno pokosila na Dan žena kada je izašao „The Next Day“. Tjedan dana ranije apostoli Davida Bowieja preslušavali su četrnaest pjesama iz jedne od najkoherentnijih cjelina opusa zvjezdanog čovjeka koji se na novom izdanju s najdužim periodom neobjavljivanja u karijeri referira na samoga sebe, svoju poetiku, svoje vječne motive, a opet uspijeva biti svjež i nepatetičan autor.
„The Next Day“ pokreće motorika emblematične istoimene lekcije današnjim glazbenim žrtvama vlastite neinventivnosti i učmalosti gdje čovjek u svojoj 66. godini s lakoćom demonstrira superiornost istinske umjetnosti i autorske poetike začete u adolescentskim godinama rocka. Stoga pomalo militantni ritam odjekuje stupanjem u asertivnom obraćanju „Here I am, not quite dying“ s nagovještajem da učitelj još nije svoje odradio, a instrukcije koje dolazi dati ne koriste novu metodologiju rada, a ipak ni zastarjelu. Tako sirovo prebiranje po gitari obojeno pomalo nervoznim vokalom uz dašak cinizma kroji energično tkivo novom klasiku i potencijalnoj novoj singlici kao stvorenoj za radijske postaje. „The Next Day“ je zanimljiva fuzija „Beauty and The Beast“ i njegove „Fashion“ u svojoj slogovskoj strukturi i isprekidanoj melodijskoj liniji zbog čega i postaje jednom od nazaraznijih pjesama albuma.
Nakon dugo vremena Bowie izražava visoko poetičnu sklonost u lirskom aspektu stvaranja, a pritom se u svojoj zavodljivosti riječima prljavo koristi instrumentima, pa tako u „Dirty Boy“s kao motivacijski pokretač služi nimalo čedan saksofon. Prljavo šepurenje odgovara tematici pjesme, a vrlo se suptilno stapa u oštre trzaje na žicama gitare u „Stars (Are Out Tonight)“ – pjesmi koja je kao drugi singl već u nekoliko tjedana postojanja dobila pregršt interpretacija. Mnogi će reći da je očita ironizacija današnjeg zvjezdanog sustava i njihove uloge nad onima niže postavljenima od sebe, no „Stars (Are Out Tonight)“ prepuna je motivskih prisjećanja na autorovu četrdesetogodišnju karijeru. Same zvijezde aludiraju na njega i vječni sjaj njegovog nepobjedivog kreativnog uma te na najavu da je ponovno na vrhu. Iako se bliži sedamdesetima, njegov glas čujno stariji negoli prije deset godina, i dalje ne gubi na svojoj zavodljivosti i melankoličnosti, posebice kada se postavi uz zvučnu rešetku orgulja u „Love is Lost“ u koje su upleteni decentni, ali dojmljivi gitarski rifovi i gitarske distorzije dajući pjesmi posebno monumentalnu dimenziju.
Žanrovski eklekticizam glavni je imperativ Bowijeve karijere, pa tako ovaj album nakon „Scary Monster“s prvenstveno predstavlja najraznolikiji i najeklektičniji rad. U njemu se ne ustručava biti jasan i oštar, gdje će čist i agresivan bubanj preuzeti dominaciju ili je prepustiti jasnim gitarskim dionicama, no nerijetko će se upustiti u divlje distorzije i elektroničku psihodeliju poput one u „If You Can See Me“ gdje i sam svira sintisajzer. Psihodelijski skokovi u prošlost sa sobom vuku i prizivanje eksperimentalnih tendencija, pa je nekako očekivano da će se u pomalo nostalgično-sentimentalnom albumu smirenijega Bowieja naći i prizvuk Ziggyja Stardusta. On se ušuljao u pop polu-baladi „Valentine’s Day“ nošenoj umjerenom sinkronizacijom električne gitare i vrlo suptilnog basa koji će izvući. Bogato aranžirana i, naravno, distorzirana kako napreduje, „Valentine’s Day“ je prozor u glam vrhunce sedamdesetih s potrebnom svježinom današnjice, a njezin naslov varljivih je konotacija i umjesto o danu ljubavi, bizarno govori o ubojici-adolescentu.
Album postepeno obuzima pažnju i dolazi do vrhunca na samoj polovici s „If You Can See Me“ – zazornoj i ponovno psihodelično kriptičnoj pjesmi krajnje neočekivanog šuma (noisea) i visoko-frekventnih tonova koji aludiraju na svojevrsno ludilo i delirij. A deliričnost je česti izlaz iz sive i jednolične stvarnosti i čak u svojim više nego zrelim godinama, što pjeva u „I’d Rather Be High“ srednjeg tempa. Srednji i sporiji tempo fino nijansiraju cjelokupnu strukturu, sprečavajući monotonost, a logično su posloženi među agresivnijim, titravijim momentima poput onih u dinamično-disonantnoj „Dancing Out In Space“. I eto ti ga, opet pjeva o nebu, svemiru i zvijezdama. Koliko god da se preoblikovao, presvlačio kožu i poigravao se s glasom, David Bowie ne može pobjeći od svog originalnog impulsa i titraja koji buja, struktura prepoznatljivih i tipičnih u svim fazama karijere, pa će tako na ovom albumu ponovno kao i ranije uz sintisajzer i bas Tonija Viscontija pjevati i pomalo isklišejizirane dionice i gap-fillere „la-la-la-la“ u „How Does The Grass Grow“.
Oštri bubnjevi i gitarski rezovi ipak su srž i kostur albuma s pedigreom; punokrvnim soničnim divljakom nesputanim i neograničenim svojim kronološkim godinama koji će jednom „(You Will) Set The World On Fire“ prisjetiti sebe i publiku na svoje žešće rock egzibicije. Pronesena gitarskim solažama i ponavljanjima melodičnog naslova, ova pjesma ne bi bila materijal za singlicu, ali u live izvedbi bila bi savršen materijal za bis. Mogli bismo dočekati i to koncertno ukazanje koje je isprva Bowie negirao demantom o planovima da bi album mogao biti predstavljan uživo, ali Tony Visconti, dobri duh njegove karijere i elan vitale i ovog izdanja počeo je insinuirati drukčije ovih dana… Vrijeme će pokazati jer bi posebno intimno iskustvo bila izvedba uživo komorne i gotovo akustične „Heat“ gdje duboki vokali pokazuju težinu životne prekretnice pred kojom se nalazi i ovaj 66-godišnjak. Ogoljena do srži, jekama i klasičnom gitarom djeluje poput pozadine za utopljenika u smoli. Prilično je fatalističan i neočekivan, ali opet smislen kraj teškim potezima gudala na strunama intimne melankolije zagrljene ponovno u one sporadične šumove koji su se šuljali cjelokupnim albumom.
Potvrda ingezioznosti Bowiejevog novog izdanja nije subjektivna glorifikacija zbog desetljeća zakinutosti, apstinencije i nostalgije, nego doista istinsko artikuliranje predvodnika krda – vječno svjež, sposoban na iznenađenje, ali, dakako, uz vječno igranje na sigurno upisivanjem prepoznatljivih elemenata. „The Next Day“ je mračan, ali zavodljiv, monumentalan, ali dinamičan, nostalgičan, ali naposljetku svjež povratak u budućnost.
Ocjena: 10/10
(Columbia / Menart, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
