Stvarno je sreća okupiti obitelj na ovakvom projektu, a čudno je što to sve odiše smislom, iako bi se po svim pravilima nepotizma ta konstrukcija trebala sručiti u provaliju neuspjeha.
Ritam objava albuma Davida Gilmoura podsjeća na ritam koji ima i i američki sastav Jane’s Addiction, a to je jedan album u desetljeću. Dok je kod potonjih u pitanju umjetnička strategija, kod Gilmoura je to očigledno „prirodno koračanje“ koja datira još iz vremena 1970ih, točnije od 1978. kad je objavio eponimni solo prvijenac. Preskočio je samo 1990te jer su tada Pink Floyd iznjedrili album „Division Bell“, a potom i turneju „Pulse“, posljednju gigantskih proporcija u karijeri Floyda.
No otad u svakom desetljeću po objavi novog studijskog albuma koncertno donese i podsjetnik na taj slavni period svog rada, a prošli put, 2015. se na njegovoj ruti našla i Hrvatska zahvaljujući Pulskoj areni, idealna za ugođaj Pompeja, koje je također tada posjetio. Njegova ljubav prema drevnim antičkim auditorijima nije popustila, obzirom da „Luck And Strange“ turneja započinje u rimskom Circo Massimu, ali se ubrzo potom seli na matični teren londonskog Royal Albert Halla i zasad su to jedina dva datuma na Starom kontinentu ove godine. Nakon toga slijede još svega tri koncerta, ali na američkom tlu, a za utjehu treba reći da je opcija za koncerte u 2025. ostavljena otvorenom na službenim stranicama.
U tom pogledu ne treba biti nezadovoljan, već ipak treba iskazati zadovoljstvo što je 78-godišnja rock ikona i dalje u pogonu, a slično se može reći i za njegov upravo objavljeni album „Luck And Strange“, ukupno peti solistički.
„Luck And Strange“ dolazi devet godina nakon „Rattle That Lock“ kojeg se isto toliko čekalo nakon albuma „On an Island“ (2006.) i optimizam je budila činjenica da je otpustio dio starog personela, rekavši u svibnju ove godine za Uncut: “Sve je bilo previše robotski, a nekim ljudima bi bilo bolje u Pink Floyd tribute bendu. Pa sam mislio da ćemo dobiti ljude koji su istinski kreativni i dati im malo više prostora. To je plan. Tako da ćemo imati neke od mlađih momaka uz Guya i Webb Sisters, koji su pjevali s Leonardom Cohenom na njegovim posljednjim turnejama.”
Također na albumu je radio s producentom Charliejem Andrewom koji je poznat po suradnji s daleko mlađim bendom Alt-J i koji je otvoreno Gilmouru rekao da ga ne zanima raditi album koji će ići u smjeru Pink Floyd albuma, ali ni „još jedan u nizu album Davida Gilmoura“, a Gilmour je prihvatio taj izazov.
Drugi zanimljiv moment je dosad najveće Gilmourovo uključivanje članova obitelji u rad na albumu. Njegova supruga, književnica, Polly Samson bila je glavna za tekstove pjesama koji ogoljeno progovaraju o starenju i smrtnosti, dakle upravo glavnim temama ljudi u poodmakloj dobi. Provlači se tu dakako i ljubavna tematika, ali puno zrelije, može se reći negdje na pola puta između filozofske misli i čulnosti – kad je ljubav privrženost i odanost. Sin Gabriel pjevao je prateće vokale, dok je drugi sin Charlie čak i napisao dio pjesme „Scattered“ koja je glavna nosiva konstrukcija albuma, dok je najistaknutiju ulogu dobila kćerka Romany Gilmour koja pjeva glavni vokal u „Between Two Points“. Na istoj pjesmi, kao i na „Vita Brevis“ Romany još svira i harfu, te je otpjevala i sve prateće vokale na pjesmama, izuzev naravno instrumentala.
Sklad te „zvučne obiteljske fotografije“ prisutan je na cijelom albumu i mogu reći da bi ga se upravo zbog te intervencije moglo smatrati Gilmourovim najbolji solo albumom u njegovoj karijeri. Naziv „Luck And Strange“ je valjda i iskovan zbog te kombinacije, jer stvarno je sreća na taj način okupiti obitelj na ovakvom projektu, a čudno je što to sve odiše smislom, iako bi se po svim pravilima nepotizma ta konstrukcija trebala sručiti u provaliju neuspjeha.
Jest da je Charlie Andrew Gilmoura stavio pred izazov koji je pomalo nemoguć, jer ne možeš tek tako izbiti Pink Floyd iz ruku čovjeka koji je gradio najuspješniji i najprepoznatljiviji zvuk Pink Floyda, no pristup je definitivno drukčiji jer svako malo bljesne neka vinjeta koja donese sjećanje na Floyde, skoro po onom principu kako čovjeku bljesne neko sjećanje kroz glavu i potom se jednako brzo istopi u strujanju s drugim mislima.
Tako „The Piper’s Call“ već po nazivu dolazi kao neki neformalni nastavak legendarnog „Piper At the Gates of Dawn“ da bi u zvučnom koraku koji podsjeća na usporenu i gegavu bossa novu do potpunog izražaja došla njena „onostranost“, tako i uvod u „Scatered“ u sjećanje dozove „Meddle“ eru prije nego li taj sedam i pol minuta dug broj krene na putovanje na kojem će gitarski solo proći put od akustične do električne verzije i krešendirati s monumetnalnim aranžmanima raspisanima za orkestar i koja se u ovom trenutku doima i po izvedbi i po kvaliteti poruke ravnopravnom sa svim velikim poglavljima Floyda (koja su uključivala Gilmoura). Ona vas kao slušatelja doslovce razbuca u paramparčad nakon čega jedino može doći tišina.
Sreća i neobičnost prate i naslovnu pjesmu jer je pokojni Richard Wright još 2007. odsvirao piano i Hammond linije oko kojih je Gilmour sklopio opijajuću blues hipnozu „Luck And Strange“ koja također donosi neuhvatljivu aromu Floyda, kao što u njoj Gilmour vokalno potegne u visoku lagu u kojoj ga valjda desetljećima nismo očekivali. A kad smo već kod vokala, moram se vratiti Romany Gilmour i pohvalu njenu izvedbu „Between Two Points“ koja je istovremeno sigurna, decentna i prodorna poput očevih trzaja po žicama. To vjerojatno ide u onu izreku kako krv nije voda i kako Romany definitivno posjeduje taj prigušeni emotivni plam poput Davida, a opet nije riječ o kopiranju očevih vokalnih manira.
Krajnji dojam je da je David Gilmour kroz rad s obitelji i u suradnji s Charliejem Andrewom našao inspiraciju za koju ni sam nije vjerovao da mu se više može dogoditi. Također, jest da se album hrva s teškim temama, ali kroz njega stalno bljesnu neke kaleidoskopske slike lijepih momenata iz prošlosti, te je takva i glazba koja kao da se svaki put uspješno odazove na značenje riječi i time polomi obrasce rutinerstva koje je možda većina očekivala na njegovom petom album rađenom u kasnoj životnoj dobi.
Uistinu, sreća i neobičnost da je iznjedrio ovakav album.
Ocjena: 9/10
(Sony / Menart, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
