Zambranove tehnike, poput ‘Flying Low’ i ‘Passing Through’, postale su temeljne za suvremenu plesnu improvizaciju. Razgovor se vodio u Bruxellesu u Tictac Art Centru.
Krajem 2022. godine otkrila sam pravu oazu umjetnosti u Anderlechtu, dijelu Bruxellesa. Riječ je o TicTac Art Centru, umjetničkom prostoru čiji su osnivači David Zambrano i Mat Voorter. Nakon što sam provela dva dana na radionici kod Zambrana u prosincu 2023., njegove su riječi posebno urezane u moje pamćenje: „Trebaš biti i ići negdje gdje ti nije skroz ugodno, ali je jako uzbudljivo i zaigrano.” U tom trenutku shvatila sam da se upravo nalazim na tom mjestu — u TicTacu. Znala sam da želim ostati duže i uroniti u nepoznato.
Moja želja se ostvarila; četiri mjeseca 2024. godine provela sam živeći, plešući i radeći u TicTacu. Bez pretjerivanja, to je bilo najintenzivnije, najuzbudljivije i najsretnije razdoblje mog života. Svaki dan izlazila sam iz svoje zone komfora, upoznavala nove ljude, sklapala prijateljstva, svakodnevno gledala fantastične izvođače i učila od njih. Upoznala sam se s različitim kulturama i čak naučila nekoliko španjolskih izraza — uz puno smijeha. Teško je riječima opisati sve što sam doživjela, ali me svakodnevno inspirirala misao iz svlačionice Tictaca: “Don’t half-ass anything; whatever you do, use your full ass.” Vodila sam se tom filozofijom dajući svoj maksimum u svemu što radim.
Volim kada me netko fizički, emotivno i duhovno vodi na način koji me pogađa na mnogo razina. Kada izvođač postane transparentan, kao da možemo putovati kroz njega do te mjere da završimo negdje potpuno drugdje. – David Zambrano
U srcu ove kreativne zajednice nalazi se David Zambrano, međunarodno priznati plesač, koreograf i učitelj, koji već više od 35 godina oblikuje plesnu scenu svojim inovativnim pristupom improvizaciji. Rođen u Venezueli, danas živi u Bruxellesu, gdje zajedno s Matom Voorterom vodi TicTac Art Centre. Voorter, također svestrani umjetnik koji se bavi plesom, kostimografijom i vizualnim umjetnostima, ključan je za razvoj ovog prostora.
Zambranove tehnike, poput „Flying Low“ i „Passing Through“, postale su temeljne za suvremenu plesnu improvizaciju. „Flying Low“ istražuje kako plesač koristi tlo i prostor, naglašavajući korištenje spirala za lakši i fluidniji pokret, dok „Passing Through“ fokusira na grupnu dinamiku i spontano kretanje, omogućujući plesačima da stvaraju kompleksne kompozicije u stvarnom vremenu.
Kroz TicTac Art Centre, Zambrano i Voorter okupljaju umjetnike iz cijelog svijeta, pružajući prostor za razmjenu ideja i stvaranje bez granica. Moja želja za ovaj intervju je jednostavna — prenijeti Zambranove riječi i iskustva što dalje, jer vjerujem da njegove poruke zaslužuju širu publiku, a do sada nisam pronašla intervju s njim na hrvatskom jeziku.
Jedan trenutak s ovogodišnjeg intenziva „Passing Through“ ostao mi je posebno urezan u sjećanje. U dvorani nas je bilo oko 60 plesača, a u jednom trenutku svi smo stali uz zidove, ostavljajući središnji prostor prazan. Tijekom cijele pjesme, oko 3-4 minute, vladala je potpuna tišina nakon intenzivnog plesanja. U tom mirnom razdoblju osjećala sam kako ponovno cijelim svojim bićem proživljavam sve putove koje sam prošla u toj dvorani, vidjela nevidljive, ali iscrtane puteve i tragove drugih ljudi. Shvatila sam i zaista osjetila posebnu zahvalnost za svaki performans i svaki korak koji sam vidjela na naizgled običnom plesnom podiju. Zaista je fascinantno kako se jedan plesni podij može transformirati u bezbroj različitih prostora na bezbroj načina, ovisno o onome tko ga kreira.
Hvala Vam, David i Mat, i svima koji oblikuju ovu inspirativnu umjetničku zajednicu!
Za one koji se žele baviti improvizacijom, važno je postati aktivist i biti spreman boriti se za prava improvizacije. – David Zambrano
Recite nešto o svojim počecima?
David Zambrano: Moje prvo plesno iskustvo nije bilo vezano uz plesne classeve – oni su došli puno kasnije. Sve je započelo s partijima. Venezuela ima bogatu plesnu kulturu. Moja starija sestra naučila me nekoliko plesnih koraka, što mi je bilo dovoljno da se upustim u party scenu. Od lokalnih partija preko disco klubova, pa sve do privatnih zabava – tako je započeo moj put. Inspirirali su me mnogi američki glazbenici poput Michaela Jacksona, Tine Turner i Jamesa Browna, kao i tradicionalni plesovi iz Venezuele. Iako sam uvijek volio ples, isprva sam studirao informatiku, ali sam pri kraju studija odustao i potpuno se posvetio plesu. Ples sam kasnije studirao u Illinoisu, a nakon nekog vremena intenzivnog plesanja i nekoliko ozljeda – jer nisam htio prestati – razvio sam svoj pristup plesu, koji sam doslovno prenio na pod. Tako je Flying Low polako počeo dobivati oblik. Već tijekom studija izvodio sam spontane performanse. Imao bih neku ideju s kostimom i glazbom i odlučio bih nastupiti – tada se to još nije zvalo improvizacija.
Kako svako desetljeće u životu obilježavate posebnim događajem ili temom, a kako ste odlučio proslaviti svoje 60-te godine?
David Zambrano: U 20-ima sam otišao iz Venezuele, u 30-ima sam organizirao festival u Venezueli, a u 40-ima sam pokrenuo talk show “David Zambrano invites” koji je trajao šest mjeseci. U tom showu pozivao sam razne umjetnike da sudjeluju na način da smo intervjuirali jedni druge, a zatim izvodili uz živu glazbu bez ikakve pripreme. To je zaista bilo nevjerojatno iskustvo! Među sudionicima su bili Anna Teresa de Keersmaeker, Sasha Waltz, Thomas Hauert, Akram Khan i mnogi drugi. U svojim 50-ima organizirao sam “50 dana radionica” u Costa Rici, izvedbe u 50 sela diljem svijeta i 50 dana slikanja, što me dovelo do toga da započnem s likovnim stvaranjem. Sada, kada sam u svojim 60-ima, odlučio sam proslaviti cijelo desetljeće otvaranjem Tictac Art Centra u suradnji s partnerom Matom Voorterom. Ovaj prostor rentamo na vremensko razdoblje od 10 godina, a nedavno smo proslavili šesti rođendan Tictaca! To mi omogućava da ostanem dulje na jednom mjestu i upoznam svoje susjede, pekara i čovjeka koji mi popravlja cipele — što nikada prije nisam imao priliku raditi zbog čestih putovanja. Sve aktivnosti koje trenutno radim u plesu, uključujući podučavanje, izvođenje, suradnju s drugim umjetnicima, istraživanje, slikanje i izradu odjeće, odvijaju se upravo u Tictacu. Jako sam sretan što mi je to postao ritam života. To vidim kao svojevrsni doktorat, pa me nakon Tictaca možete zvati doktor Zambrano, ha, ha! Pun sam entuzijazma dok prolazim kroz svoj put, izražavajući sve što je moguće. Inspiraciju pronalazim u svakom kutku, a posebno me veseli gledati kako se drugi razvijaju u plesu i komponiranju ovdje. To mi je zaista uzbudljivo!
Imate li neke značajne uspomene s putovanja? Kako je bilo raditi u drugim državama i kulturama? Kako su vas prihvatili?
David Zambrano: Volim držati classeve i nije mi važno gdje – uživao sam na mnogim mjestima. Također, obožavam improvizaciju, ali nije uvijek jednako prihvaćena. Na prijavama za festivale često se improvizacija ne vrednuje jednako kao unaprijed postavljeni materijali. Čini se da je mnogi smatraju manje ozbiljnom u usporedbi s koreografiranim predstavama. Međutim, ja improvizaciju shvaćam vrlo ozbiljno i ona je ono čemu sam se potpuno posvetio tijekom svoje karijere. Volim stvarati u trenutku, i to vidim kao poseban talent. Ono što publici često nedostaje je okvir za razumijevanje improvizacije. Nikad nisam radio predstave s unaprijed određenom temom – najviše me zanima narativ samog pokreta. Pokret je taj koji priča priču. Ako ne razumiješ taj narativ, teško je govoriti o predstavi. Moj stil nije hip-hop, nije balet, nije suvremeni ples, niti je folklor – ali na neki način, on je sve to pomalo. Trebalo je godina da moj ples i moj način rada budu prihvaćeni. U New Yorku sam uvijek bio dobro prihvaćen i tamo sam puno izvodio. Uživao sam u tome jer je to bilo izrazito kreativno i inspirativno razdoblje, u gradu punom promjena i brzine. Iako se New York stalno mijenja, svaki put kad bih se vratio, činilo se da su ljudi i dalje voljeli dolaziti na moje classeve – bili su uvijek puni.
Jeste li ikad plesali u kompaniji?
David Zambrano: Da, plesao sam dvije godine u kompaniji u New Yorku, u “Pooh Kaye/Eccentric Motions,” gdje sam surađivao s Jennifer Manson od 1985. do 1986. To je bila jedna od prvih suvremenih plesnih kompanija gdje su plesači bili i kreatori, odnosno donosili vlastiti materijal. I danas, u mnogim predstavama, plesači kreiraju plesni materijal, no zbog fokusa na temu izvedbe, obično su zapisani samo kao izvođači – kao da je tema važnija od samog plesa koji je nosi. Simone Forti bila je, i još uvijek jest, moja mentorica i s njom sam blisko surađivao. Zajedno smo stvorili pet predstava dok sam bio dio „Simone Forti and Troupe“ otprilike pet do šest godina. To je za mene bilo iznimno kreativno razdoblje i prvi put sam se ostvario kao plesač i autor. Bilo je fantastično izvoditi vlastiti materijal i dobiti priliku donijeti svoj autorski pečat plesnim izvedbama.
Kako volite izvoditi?
David Zambrano: Volim izvoditi ono što prolazi kroz mene u svakom specifičnom trenutku. Često vidim slike koje prolaze kroz moje tijelo, i volim ih voditi kroz pokret dok izvodim. Oduvijek volim improvizaciju – otkad sam započeo s plesom, ona je bila moj najdraži oblik izraza. Uvijek je uzbudljivo, ali često osjećam nervozu prije nastupa, srce mi ubrzano kuca. No, čim stupim na pozornicu, sve to nekako nestane.
Iskustva koja sam stekao kroz život, rad s tijelom, učenje od drugih i podučavanje, sve je to pridonijelo tome da moje kretanje i izvođenje postanu elokventniji. Moj plesni vokabular se širio i sada ga mogu koristiti na različite načine, ovisno o trenutku. Izvođenje je za mene kao pisanje knjige vlastitim tijelom – puno je različitih poglavlja, a ja biram ono koje najbolje odgovara situaciji. Posebno je zadovoljstvo znati kako iskoristiti sve ono što već znaš, i pritom komponirati nešto novo u nepoznatom trenutku, na nepoznatom mjestu, s novim ljudima.
Gledala sam vašu improvizaciju s Robin Holcomb na klaviru iz 1990., izvedenu u St. Marks Church u NYC, kao i “My Fire Is Still Burning for You” iz 2017., izvedeno u Vitlycke – Centre for Performing Arts u Švedskoj. Možete li nam reći nešto više o tim izvedbama?
David Zambrano: Prvi video bio je zapravo prva proba, prva kostimska proba i premijera – sve u jednom. To je otprilike moj način rada! (smijeh) Robin je tada bila moja susjeda, i spontano smo odlučili da ćemo zajedno nastupati jer smo oboje voljeli ono što drugi radi. Kad sad gledam tu snimku, gotovo se ne prepoznajem, ali itekako se sjećam senzacija, iskustava i publike. Na snimci se vidi koliko je ta osoba zaigrana, kako pronalazi inspiraciju u svakom kutku i koliko je uzbuđena – taj osjećaj i danas nosim sa sobom. Sada, u pokretima prepoznajem koliko su moj um i tijelo postali zreliji. U svojim rukama i nogama vidim da sam danas puno elokventniji, s više informacija i više mogućnosti u tijelu. Ono što mi se posebno sviđa iz tog vremena je ta sirova, eksplozivna energija. Nije me bilo strah baciti svoje tijelo gdje god, i taj rizik bio je nevjerojatno uzbudljiv.
U “My Fire Is Still Burning for You”, struktura je već bila postavljena. Igrao sam se s određenim kvalitetama pokreta – eksplozivnost i napetost. Taj solo nastao je odmah nakon što sam završio „Soul Project“ iz 2005./2006., i prenio sam specifičnu fizičku kvalitetu iz tog projekta u novi solo materijal. Kod mene nema formule za izvedbu, sve se događa u trenutku. Iva Bittová pjeva u tom solu – ona je fantastična glazbenica. Glazbu je skladao slovački kompozitor Vladimír Godár. Cijeli solo ide izravno prema publici, prateći jasan, jednosmjerni put. A kostim, naravno, odabrao sam neposredno prije izvedbe (smijeh)! Mislim da sam taj solo izveo više od 30 puta. Ovaj koji smo gledali je iz 2017., iako je solo kreiran 2009. Svaka izvedba bila je različita, a opet nekako ista – kao da prolazim kroz nešto poznato, ali svaki put iznova.
Kako bi opisali transformaciju koju ste postigli?
David Zambrano: Zbog svog obrazovanja u znanosti, naučio sam nešto vrlo jednostavno: energija je neuništiva, ona se transformira. Oslanjajući se na to, razvio sam mnoge vlastite metode i pristupe. Na primjer, mogu se kretati od komedije do drame – postoji cijela skala izraza, ili od napetosti do opuštenosti. Sva ta emocionalna stanja mogu koristiti cijelim tijelom. Prakticiram oblikovanje energije cijelog tijela u skladu s onim što osjećam u tom trenutku. Također radim na razumijevanju razlike između početka i kraja. Početak je samo uvod u neki trenutak, a završetak nije potpuni završetak – to je također i novi početak. Sve se nekako nastavlja i nadovezuje. Razmišljam o svom putu kao o spiralnom kretanju. To znači da se uvijek razvijam i napredujem, umjesto da se osjećam kao da se vrtim u krug, što može stvoriti dojam zastoja. Trening se sastoji u tome da mislim u spiralama, da stalno idem dalje. To je samo način razmišljanja. Uvijek doživljavam izvođenje, podučavanje i režiranje kao međusobno povezane aspekte umjetnosti – nikad ih ne vidim odvojeno. Nakon iskustva rada na “Soul Projectu”, osjetio sam da sam spreman izvoditi u bilo koje doba dana ili noći, u svim uvjetima, zajedno s plesačima. To iskustvo zaista je predstavljalo potpunu transformaciju za moj umjetnički razvoj; tada sam otvorio vrata za koja prije nisam ni znao da postoje. Također, neki od izvanrednih plesača iz “Soul Projecta” nastavili su svoju transformaciju i trenutno ostvaruju fantastične stvari, poput Milana Hericha, Edivalda Ernesta, Horacija Macuacue i drugih.
Što čini umjetnika dobrim umjetnikom, a što predstavu dobrom predstavom?
David Zambrano: To ovisi o percepciji publike koja gleda izvedbu, no za mene, kada gledam svoje omiljene izvođače, ne isključivo plesače, posebno cijenim kada me svojom izvedbom, svojim medijem, odvedu u stvarnost u kojoj ne bih mogao biti da nije manifestirana kroz njihovo tijelo. Kada ne vidim samo osobu, nego i zaseban svijet koji ona stvara. To je za mene zaista impresivno – kao da ti netko omogući da prođeš kroz njega i vidiš stvari i prostore u toj prostoriji koje nikada ne bi mogao vidjeti niti iskusiti bez izvođača. Kada se to dogodi, to me duboko dotiče. Volim kada me netko fizički, emotivno i duhovno vodi na način koji me pogađa na mnogo razina. Kada izvođač postane transparentan, kao da možemo putovati kroz njega do te mjere da završimo negdje potpuno drugdje.
Koji savjet bi dali mladim izvođačima koji su na početku svog profesionalnog puta?
David Zambrano: Za one koji se žele baviti improvizacijom, važno je postati aktivist i biti spreman boriti se za prava improvizacije. Spontani način komponiranja tijekom izvođenja trebao bi biti jednako vrijedan kao i kompozicija na kojoj radite mjesecima ili godinama. Oba pristupa zahtijevaju vježbu kako bi se uspješno izvela, pa se treba boriti za prava improvizacije, a zatim je naravno i prakticirati. Također, važno je održavati svoju zaigranost i znatiželju stalno živima. Ako zaista voliš plesati, bori se bez obzira na to što drugi možda govore. Najčešći komentari koje sam dobivao bili su: “Kako si pun energije, smiješan si, voliš se puno kretati, iako nismo baš razumjeli što si radio.” No, to je u redu. Prije ili kasnije, što više prakticiraš, to bolje možeš projicirati svjetlost unutar sebe, a to će ti omogućiti da zasjaš još jače. Idi do kraja s onim što voliš, bez obzira na mišljenje drugih.
Pitala sam ChatGPT da mi napiše izjave koje zvuče poput izjava Davida Zambrana. Evo što je ChatGPT odgovorio: “Fill the space with your presence”, “Every corner is part of your dance”, “Listen to your body’s signals; it knows the way”, “Let curiosity guide you”, “Try something new with each step”, “Flexibility in the mind leads to flexibility in the body”, “Receive energy from others and give it back”, “Create a loop of connection.” Što kažete?
David Zambrano: Da, sve to! To znači da me ljudi slijede, ha, ha! Slušaju sve što govorim na svojim classevima (smijeh) i vjerojatno su zabilježili te poruke. Pošalji mi sve to, jer ih moram kopirati i dodati na svoju web stranicu kao “ChatGPT citate”. Smijeh.
Kako vidite sljedećih pet, deset ili petnaest godina? Koje su vaše želje?
David Zambrano: Volio bih ostati u TicTacu duže od prvotno planiranih 10 godina, unatoč tome što radimo sedam dana tjedno. Naučio sam mnogo, i nadam se da je i moj partner Mat. Trenutno ne vidim bolje mjesto za biti. TicTac je neovisna umjetnička kuća koja ovisi o ljudima koji dolaze, sudjeluju u radionicama i kupuju umjetničke radove ili odjeću. Ta podrška nam daje mogućnost i slobodu da budemo spontani u vođenju ovog prostora. Zaista sam zahvalan na toj podršci i želim nastaviti s radom ovdje jer je to moj život. Također bih volio izgraditi kuću s arhitektom gdje bih živio s Matom. Sviđaju mi se dva dizajna – spiralna kuća ili kuća koja je napola pod zemljom. U oba bih želio imati unutarnji vrt. Najviše želim da TicTac nastavi živjeti, promicati i dijeliti umjetnost. Želim završiti ovaj intervju s misli: Postoji beskonačno mnogo načina za igru unutar ograničene strukture. To je poput iskustva vječnosti, gdje je zaigranost upravo ovdje, upravo sada, zauvijek.
Posebne zahvale: Celia Hext kao koautorica pitanja, Mauricio Cruz za umjetničku podršku i snimanje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
