Virovitički dizajner, autor stripova, ilustrator i samohrani umjetnik Davor Schunk ovih će dana u prostorijama Galerije događanja na zagrebačkoj Peščenici predstaviti svoj novi strip „Bez brkova“. Postoji li bolji povod za razgovor o temama poput umjetnosti, fašizma i brkova?
Opisuješ se kao samohrani umjetnik (a i jedan od likova u tvom novom stripu je samohrani detektiv). Je li to zato što od umjetnosti imaš “samo za hranu” ili se samo umjetnošću hraniš?
Davor Schunk: …ili možda samo hranim druge? To je, zapravo, zgodna igra riječima: veći je čin (čvarak na epoleti) samohrani nego samostalni! Takvu igru volim jer omogućuje opuštanje u komunikaciji, a time i lakše prihvaćanje, pa i razumijevanje. Iskustvo mi govori da se na taj način lakše zadrži pažnja ali sve manje ljudi prihvaća simpatični začin šale pri ozbiljnim temama. A nesretno težimo uozbiljiti svakodnevne teme, pa i one dužeg vremena trajanja.
Davor Schunk, virovitički autor stripova? Koliko si zapravo vezan za rodni grad i kako ocjenjuješ život u njemu danas?
Davor Schunk: Da je lako drugom bi dopalo. Te veze, spone, karike, verige, višeslojne su i zasigurno neraskidive. Koliko god puta bio (i bit ću) ljut na Virku, a sve iz posve ljudskih razilaženja u promišljanju, rado se vraćam tom provincijskom naslijeđu grada koji je blagotvoran, susretljiv, zafrknut, kreativan, djetinje zločest, usporen… Virka sadrži duh prošlosti i iz njega crpi snagu. Samo se nadam da nesretne migracije, hrpa čelika, stakla i betona nisu u taj duh utkali nepovratnu glupost novovremene iskvarenosti. Sigurno sam patetičan, ali s pravom, jer dobro pamtim centar Virke ranih 70. godina prošlog stoljeća, park s dvorcem u centru grada, potleušne slastičarnice, dva rasklimana kina, strip klub, karate klub, HPD Rodoljub, dječju ozarenost građanstva u slučajnom susretu… Nova su vremena i tko ih prihvaća, neka.
Prethodno pitanje postavljam iz razloga što Virovitica ima posebno mjesto u domaćoj povijesti stripa, pri čemu se naravno misli na Strip klub 85 i fanzin Gavran u kojemu si i sam, ako se ne varam, započeo s radom i igrao važnu ulogu. Koliko je bitan bio Gavran i što se s njim dogodilo?
Davor Schunk: Strip klub 85. je (možda?) prvi takav na ovim prostorima. Kao klinac (15 godina) sam u tom krugu prvi put javno izlagao i objavljivao table stripova u znamenitom fanzinu Gavran. Svake smo godine održavali Dane stripa u kojima su sudjelovali svi velikani stripa tadašnje Jugoslavije, autori, teoretičari. Uz Salon stripa u Vinkovcima i magazin Patak to su bili kulturološki fenomeni par exellence na tom području. Gavran svakako zauzima posebno mjesto u strip izdavaštvu. Iako u formi fanzina bio je to profesionalno uređen časopis. U tom su trenutku sredstva za njegovo izdavanje dolazila iz proračuna grada, dakle vrlo malo, ali taj ludens uredništva, sposobnost i ljubav prema stripu donijela je vrsne rezultate. U takvom okruženju naučio sam puno toga i takav milje podosta me usmjerio, a ponajviše dozvolio da se razvijem kao autor na svojstven način (ili si to utvaram?). Gavran u tom obliku više ne postoji ali sam slijedom toga želio sam ponovo pokrenuti Virku, pa sam 2009. organizirao festival stripa Fra Ma Fu koji je fest odjeknuo u široj okolini a ime festivalu dano je po velikanu stripa, piscu i fotoreporteru a virovitičaninu Franji Martinu Fuisu. Tada smo ponovo pokrenuli Gavran u kojemu su radove objavili Kordej, Macan, Sudžuka, Ribić i pokojni Bednjanec, uz radove virovitičke škole stripa. Nažalost, sve je usahnulo. Razloga tome je mnogo, ali iskre nade svjetlucaju u tmini.
Za tvoj novi strip “Bez brkova” moglo bi se reći da je u jednakoj mjeri kafkijanski i orvelovski, apsurdan koliko i distopijski. Koja je stvarna inspiracija iza njegovog nastanka?
Davor Schunk: Svjestan sam tih atribucija. Radio sam taj strip principom ‘roman toka svijesti’ zadržavajući kontrolu misli u pravcu osnovnih ideja, a to je analiza ljudskog zanemarivanja, neshvaćanja, površnosti i sličnih, a redovitih pojava. Takva životna groteska ne treba puno zahvata, ali zahtijeva emotivni napor kako bi se izbjegla nesuvisla kritika društva, a predočila, barem u natruhama, ideja društvene odgovornosti te naglasak na općoj ignoranciji. Stvarnost jest stvarna inspiracija, ono živo društvo kojeg smo dio, pa je literarno i likovno oblikovanje tim teže, jer ne želim kopiju te stvarnosti, već postavljanje nove koja upozorava na postojeću stvarnost. Stoga je šala neodvojiv dio moralnog šamara koji sjeda nakon čitanja tog stripa (ili si opet utvaram?).
Kako bi ga sam prepričao u kratkim crtama da ga nekome preporučiš?
Davor Schunk: Kratka je misao duge pameti. Nerado prepričavam priče koje smišljam. To činim već u samom radu. No, Mika je taj antijunak, pečalbar koji ulazi nehotice u sulude situacije a on takav kakav je slabo plovi tim morima i naravno završava otuđen. To i jest priča njegova, ali i nesretne okoline, prevarantskog sučelja, oportune misli, licemjerja. Ipak, čini se da prije svega prihvaćanjem sebe možemo prihvatiti druge. To nam počesto mora upravo drugi kazati.
Odmak od ljudskosti dovodi me do iznašašća iz jedne moje knjige: “Oh ne, poljudio sam!”.
U jednom od poglavlja baviš se čak i usponom fašizma. Koliko je realna mogućnost ponavljanja takvog scenarija u bliskoj budućnosti, gotovo cijelo stoljeće nakon što se prvi put odvio?
Davor Schunk: To mogu samo slutiti. Nažalost, i moram. I tako treba biti, na oprezu. Zle repeticije su valjda u ljudskom genu i važno je naći snage (i one materijalne) oduprijeti se. Odmak od ljudskosti dovodi me do iznašašća iz jedne moje knjige: “Oh ne, poljudio sam!”.
Brkovi su glavni pokretač radnje u dvije trećine ovog stripa, a budući i da si sam prepoznatljiv po impozantnoj kolekciji dlaka iznad gornje usne, je li ti brk više od muževnog ukrasa na licu? Vežeš li možda i dio vlastitog identiteta uz brkove?
Davor Schunk: Eh, uh, oh… Ta vlakna mi pod nosom dođu, pa ih sastružem jer “svrbe za poludit” i ta mijena ima svrhu zbuniti okolinu i mene samoga. Ali opet sve u svrhu radosne igre. Nije tu muževnost u pitanju, dakle, već skretanje pažnje i osvrta s glave na kojoj sadržim sve manju kolekciju dlaka. O, muko…
Kultura čitanja stripa je u prošlosti, pogotovo u doba Jugoslavije, bila dominantna i sveprisutna. Imaš li dojam da se danas strip kupuje i čita manje nego prije; bilo komercijalni ili, u nedostatku bolje riječi, umjetnički?
Davor Schunk: Je, u Jugi se čitalo stripova, ali s konvencionalnim predznakom šund literature. Sjećam se kako su me učiteljice špotale kad sam nakon vješto obavljenog zadatka čitao stripove. Vremenom se to mijenjalo i bilo je sve lakše bez stigme šund konzumenta uživati u pustolovinama i dobrano na taj način učiti. Danas je slično, ali ipak se razvila svijest o fenomenu stripa kao vrsnoj literaturi. Slično kazalištu, strip jest bastard umjetnosti (zlice bi primijetile da nema zvuka, no jasno je da ga slika stvara). Postoji bojazan tržišta i nominalne vrijednosti stripa, ali tako valjda mora biti, demokracija na djelu. Treba napomenuti strip platforme koje potiču autorski strip, iako držim da ne postoji kvalitetna edukacija na temu stripa. Ona dolazi u malim količinama i rijetko.
Kako vidiš budućnost stripa u Hrvatskoj? Ima li klinaca na kojima svijet ostaje?
Davor Schunk: Vidim je, vidim. Kako rekoh, ide to nekako a trebalo bi bolje, organiziranije. Nedovoljno je osloniti se na entuzijazam, krhko izdavaštvo i sufinanciranje Ministarstva kulture RH. Predlagao sam stručnu krovnu organizaciju poput komore, ali tromo je to sve, postoje nesigurnosti i tržišni nered. U razgovoru sa starijim kolegama/prijateljima osvijestili smo taj problem. Mlađi koji danas djeluju vrlo su aktivni međutim valja ustanoviti i društvenu odgovornost, stvoriti jasnu arhitekturu. Ajmo: škola stripa, muzej stripa, vrtuljak stripa,…
I, naravno, za kraj: što ti je sljedeće u planu?
Davor Schunk: Znaj, moj plan je planuo! Ihaj, koliko bih ti sad mogao nabrojiti… U skicama su već dvije priče za strip, slovom i crtežom. Već je pola “Striptokoka2” gotovo, pa uskoro ide u javnost. To će biti u sklopu U3K (Utrikadra, a ne…). Ali, sinko, tu su i slikovnice, strip za djecu, opskurne i prijeteće knjige poezije, crtani filmovi… Suncemicika, poput neke hobotnice, nezasitnik! Svakako računaj na stvaranje.