Sinoć je u, tjednima unaprijed rasprodanoj, dvorani Vatroslava Lisinskog svoj premijerni hrvatski koncert održao jedan od najvažnijih world music sastava.
Dvije duge pandemijske godine Zagreb je čekao na ovaj koncert i konačno ga je dočekao. Lisa Gerard i Brendan Perry uvijek su bili glazbenici s vizijom, pored toga što su i izvrsni vokalni interpretatori. Tijekom pozamašne karijere koja s prekidom traje od 1981. koliko su glazbeno uranjali u srednjevjekovne korale, glazbu bliskog istoka ili afričku poliritmiju, toliko su u toj silnoj šarolikosti uspjeli izgraditi i svoj prepoznatljivi stil i potpis.
Njihova izvedba bi se mogla po svojoj čistoći, preciznosti i jasnoj definiranosti izvedbe usporediti i s art rockom, primjerice onim koji bi se mogao vezati i uz Pink Floyd. Naime, u sličnom savršenstvu zvuka sinoć je uživao i Zagreb u gotovo dvosatnom koncertu tijekom kojeg su Dead Can Dance s repertoarom prošli kroz svoju bogatu karijeru, ali se i dotaknuli recentnog albuma „Dionysus“ iz 2018. godine.
Bila je to potpuna posvećenost glazbi, nešto poput odavanja počasti tom ‘čudu zvuka’ kojim je homo sapiens opsjednut vjerojatno otkad postoji. Skoro kao oživljavanje nekog drevnog obreda, iako osim glazbe nije bilo ničeg drugog što bi skretalo pozornost s nje. Dead Can Dance nosi tu epiku u sebi. Ona je njen nerazdvojni faktor. Epski je i počeo koncert s nekoliko udaraca u gong nakon čega je dvoranu ispunio famozni glas Lise Gerard u izvedbi pjesme „Yulunga (Spirit Dance)“. Već je to na početku izazvalo val oduševljenja kroz dugački aplauzu koji je uslijedio.
Potom je i Brendan Perry izvedbom pjesme „Amnesia“ također dokazao da je i njegov vokal u izvrsnoj formi, a time izmamio i zaključak da Dead Can Dance spadaju u onaj uski krug vrhunskih sastava na čiju kvalitetu izvedbe protok vremena kao da nema utjecaja. A isto je i s glazbom – kao što i ime upućuje, Dead Can Dance nose tu patinu ‘glazbe mrtvih’ koju oživljavaju na pozornici i izvode je s predivnim dignitetom.
Uz to su Gerard i Perry možda i najsmisleniji i najbolje uigrani vodeći vokalni dvojac. Može ih se doživjeti i kao sklad ženske i muške energije. Njena izvedba kao da ima snagu Nila koji se izlijeva ravnicom svoje delte. Kao da je u stanju dočarati nam sve bitne priče iz prošlosti. Kao da komunicira s duhovima, ili duhovi preko nje komuniciraju prema van.
On pak nosi kritički pogled prema anksioznosti današnjeg svijeta, Perry je nešto poput ‘vječitog danas’ – nešto što nosi istinsku sumnju u sva dostignuća ‘djece na trećem kamenčiću od Sunca’. U vodećim vokalnim ulogama Gerard i Perry su se izmjenjivali u pravilnom naizmjeničnom ritmu i tako ‘pleli’ istovremeno kompleksno i fluidno tkanje svog izričaja. Nevjerojatan je bio i osjećaj spontane lakoće kojom su slušatelje vodili kroz svoj opus. Kao da glazba vodi njih, a ne oni glazbu, bez da su se i jednom obratili publici tijekom regularnog dijela nastupa, a kao i da za time nije ni bilo potrebe. Glazba je govorila sve.
Perry je tek na kraju bisa, pred posljednju „Severance“ predstavio članove sastava i to je ujedno bilo i prvo obraćanje započeto s jednim “Hvala”.
Što se tiče set liste ona je definirana i nepromijenjena na cijeloj ponovno pokrenutoj turneji u 2022 godini. Pored već spomenutih uključuje i stariji materijal poput pjesama „Mesmerism“ i „Avatar“ s drugog studijskog albuma „Spleen and Ideal“ iz davne 1985. godine, ali i nemali broj recentnih pjesama iz faze nakon reuniona kao što su pored spomenute „Amnesia“ još i „Children Of The Sun“, „Opium“ i „Dance of the Bacchantes“, čime daju do znanja da albumi „Anastasis“ i „Dionysis“ nose opravdanu kreativnu težinu njihove kasnije faze rada.
Presjek publike bio je i generacijski i popkulturno zanimljiv. Od vremešnih new age fanova, preko ‘starih jabučara’ (dakle, cijela paleta dark i gothic plemena), do puno mlađe publike koja je sudeći po majicama rokerski usmjerena. I sve ih je spojilo isto oduševljenje prema glazbi Dead Can Dance, koji su i prema mišljenju autora ovih redaka izveli najkvalitetniji postpandemijski gostujući koncert u Zagrebu.
Treba još spomenuti da je uvodni nastup priredila škotske kantautorice Astrid Williamson (inače i instrumetalistica Dead Can Dance) koja je zaintrigirala svojim pjesmama, dijelom izvedene uz akustičnu gitaru, dijelom uz electro ambijentalnu pratnju na synthu, od kojih su ove potonje ostavljale jači dojam, kao što se atmosferično njen izričaj uklapao u ono što je nakon Williamson dolazilo.
Bila je to večer bezvremenske glazbene magije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
