Iako je s petkom došao pad temperature, u VIB-u je bilo predvidljivo slavljenički vruće.
Koncert je počeo oko 21:45, kad je pozornicu Vintage Industrial Bara obuzela Šiza, dvočlani post-punk bend iz Koprivnice. Iako je bubnjar Marko Kuhar u pozadini pa se obično na koncertima ne vidi tako dobro kao ostali članovi, po imenu vam može biti poznat iz gomile drugih bendova, od kojih izdvajam Overflow i One Step Away, dok je Bruno Antolić, Šizin bas, bio okrenut samostalnom radu pa je prije Šize imao kantautorski pseudonim Letarg pod kojim je izdao album “Tibor”. Kao Šiza pojavili su se 2020., kada su prvi singl “Prsa će kosti čuvati” posvetili Nacionalnom danu borbe protiv nasilja nad ženama. Izgledaju kao pristojni dečki koje biste rado zaposlili u svojoj firmi, a onda izađu na pozornicu i naprave buke kao da ih je pedeset.
Nisu njih dvojica bili sami na pozornici. S njima je bio i, kako ga je Bruno predstavio, “treći član benda”, odnosno maska zebrine glave s kapetanskom kapom nabijena na jedan od stalaka za mikrofone. Taj “treći član” pojavljuje se i u Šizinim spotovima, a činjenica da je on na stejdžu davala je jednu (ustvari neophodnu) dozu neozbiljnosti muzici koja je do posljednjeg detalja promišljena, a onda i prezentirana kao da pred nama stoji uhodani bend s tridesetogodišnjim stažom, a ne njegova predgrupa. Bruno je toliko divljao da mu se već nakon par pjesma, tj. točnije nakon pjesme “To više nije moj kod” otkačio kabel od basa, a kad ga je zamijenio, više nije bilo problema s njegove strane, ali kod svakog kasnijeg prekida, a Šiza ih taktički raspoređuje po pjesmama, postojala je sitna bojazan da se opet možda nešto otkačilo. Ta milisekunda ne bi potrajala, a glasni rifovi koji su slijedili činili su se kao još veća nagrada.
Šiza nije neobična samo po svom sastavu, nekad u imena pjesama stavljaju čitave rečenice, npr. “Zamka snova je da spavaš”, “Ponašaj se tako i kad nitko ne gleda”, “Hvala, zavijam ipak sam” ili “Skromnost nikad nije bila fer”, koje su sve svirali u Vintageu. Između pjesama nije bilo previše priče, Bruno je čestitao Debelom Precjedniku rođendan i nabrijavao publiku na kaos koji nadolazi, a Marko bi nabacio kratki solo na bubnjevima. Uz najnoviji singl “Voli” (kao Mira Furlan, kaže refren) i par novih stvari čije naslove tek trebamo saznati, odsvirali su još “Suze sina oca razmetnog” i spomenutu “Prsa će kosti čuvati”. Prvi singl nije bio i zadnja stvar, nego su dodali još i “Oprostite, oprostite, oprostite” (što bih vjerojatno ja trebala poručiti Debelom Precjedniku jer sam već pola izvještaja posvetila predgrupi) i začinili nastup obradom Nirvanine pjesme “School”.
Praktički nije bilo odmora između bendova, već nakon 10-15 minuta Debeli Precjednik krenuo je s kaosom melodičnog panka koji nije prestajao do kraja koncerta. Debeljaci su bili očekivano odlični, svaki ton bio je ispunjen iskustvima skupljenima u tri desetljeća, od najtežih do najveselijih. Prvi dio koncerta bio je, kao i obično, s više engleskih pjesama, pa bi se moglo reći da je ustvari tada svirao Fat Prezident, a ne Debeli Precjednik. Za bend koji ima toliko utakmica u nogama važno je da je frontmen energičan, a Tin Kovačić Koca je bio u takvom elementu u petak, grlio je članove benda, skakao, volio – i naravno da mu je publika u istoj mjeri vratila.
Umjesto kulise, na pozadini pozornice crvenim i crnim balonima bilo je ispisano “DP30”, a Debeljaci su zaredali “Marionette”, “Waste of my Time” i “Drowning”, kojima su otvorili i zadnjih par svirki, kao da nas žele podsjetiti da od prošlog puta nije prošlo ništa vremena. Zeznute su te obljetničke godine, zavaraju nas da smo stariji ili drugačiji, a realno smo isti oni klinci koji su sa 17 uzeli gitare i krenuli zavijati. Te okrugle nule na brojkama vidimo samo kao zgodan prostor u koji možemo ucrtati veliko “A”, a jedino se zbog tih glupih godina suzdržimo i ne krenemo u šutku (čast iznimkama). U publici je bilo i onih koji prije trideset godina nisu bili ni u primisli, ali svejedno su urlali uz poznate “Surrender Now”, “Guilty Conscience” i “Ready to Fight”.
U petak se nije slavilo samo 30 godina benda, nego je bila i mini-promocija novog albuma “Atomac” koji je izdan u svibnju ove godine, pa su s njega odsvirali “Babylon”, “Misery Loves Company”, “Grey By Days” i na samom kraju “Warzone” i “Legicu”. U trideset godina desi se i nešto ružnih stvari, a neke su posebno žalosne pa je poseban trenutak u večeri bio je posvećen prerano preminulom Iveku iz benda Pičke Vrište, za kojeg su odsvirali “Pičke ne vrište”. Dok je Koca pričao o Iveku, to je bila jedina duža stanka između pjesama, i jedini trenutak kad mu je zadrhtao glas. Ali Ivek prvi ne bi htio da na trideseti rođendan plačemo, a ako postoji onaj drugi svijet, sigurno je zapjevao s nama, sretan što smo ga se sjetili. Ako ne postoji, onda smo barem zapalili pank svijeću za njega, uz koji vrisak, pad i prolivenu pivu, kako i priliči.
Vrhunac koncerta, kao i obično uz Debeljake, došao je uz pjesme na hrvatskom, s himničnom “Nema me” i svevremenskim hitom “Subotom Kićo, nedjeljom Slabinac”. I u tom bloku ukazao se Fat Prezident, jer su odsvirali “Still Breathing” i spomenutu “Warzone”, da bi na samom kraju krenuo apsolutni kaos uz eksplozivnu “Puška ne ubija ljude”. Pretposljednju pjesmu “Moja su koljena umorna od moljenja” je umjesto Siniše Rajkovića Bubija na bubnjevima odlično odsvirala dvanaestogodišnja Sonja, u pratnji oca na kojeg, Kocinim riječima, ne sliči jer za razliku od njega zna svirati. Uz rizik da ću zvučati kao starica, ne mogu ne napisati koliko nade u budućnost unose takve kraljice. Kao da daju jamstvo (koje realno nitko na svijetu ne može dati) da će u tom nepredvidljivom svijetu panka biti nešto predvidljivo, da će uvijek biti novih generacija buntovnika kojima trebaju nešto brži ritmovi da ispucaju sve što im svijet nanosi i da će biti dovoljno ozbiljni u svojoj neozbiljnosti pa svoje slobodno vrijeme posvetiti sviranju, vježbanju, usavršavanju svog bunta, kako bi ga što bolje prenijeli onima koji bi ga ionako instiktivno prepoznali.
Na samom kraju, petstotinjak srca u Vintageu kucalo je kao jedno, “Farmersko srce”. Nije bilo bisa, nego se odmah nastavila pank slušaona u režiji Dostave Zvuka. Nijedan koncert u njihovoj organizaciji ne razočarava, a kad su ovako slavljenički raspoloženi, sve je na svome mjestu, od tonaca koji se pobrinu za zvuk na svjetskoj razini, do slavljeničke torte s logom benda. Zaključit ću Kocinim, zdravo pankerskim riječima: “Vidimo se za još 30-40 godina, a ne znamo hoćemo li tri dana izdržati!”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
